Naša djevojčica već je više od pola godine s nama, a ja još uvijek ne mogu pojmiti da sam majka, da sam u životnoj ulozi koja je veća od svih koje sam mogla zamisliti. Cijeli se svijet okrenuo u smjeru u kojemu nas vodi naša mala učiteljica.
Vodila nas je od prvog dana, čak i kad nismo ni znali da je tu. Prije samo godinu i pol, moj suprug Mislav i ja mislili smo da smo brzi u svojim planovima, odlukama, ostvarivanju snova i kreiranju vlastitog doma, kako fizičkog, tako i onoga zajedničkoga unutarnjeg. Uređivali smo vlastitu kuću, mijenjali posao, udomili drugog psa, planirali ljetno vjenčanje, a to proljeće nam je uz sve divne stvari donijelo i najbolju i najsretniju vijest – stiže nam
beba! Skakali smo od sreće.
FILMSKI POČETAK
Trudnoća je za mene bila promijenjivo razdoblje, svi simptomi navedeni u
knjigama bili su prisutni. Puna tri mjeseca mučnina, dva mjeseca glavobolje, išijas, otečenost od glave do pete, a ležanje u bolnici nije mi bio stran pojam.
Vodenjak mi je puknuo dva dana prije termina i, u mom slučaju, doista je bilo kao u filmu
Cijelu su mi trudnoću prognozirali prerani porođaj, pa mi je pred kraj svaka promjena bila svojevrstan alarm. Budući da sam hipersenzibilna osoba, sa svim tim izazovima ustvari sam se veoma dobro nosila.
Tada sam mislila da sam nespremna za sve što me čeka s bebom, ali da sam spremna za porođaj. Mislila sam da ću to odraditi hrabro i snažno i da ću znati kad dođe vrijeme. Ti trenutci ipak nisu ispali tako idealni kad mi je puknuo vodenjak.
Dogodilo se to dva dana prije termina i, u mom slučaju, doista je bilo kao u filmu. Dok sam brzinski spremala stvari, Mislav je iz niskog starta već krenuo s posla, no nismo ni slutili da taj dan ipak nećemo upoznati svoju djevojčicu. Stigli smo u bolnicu oko 15 sati, a nakon pregleda smjestili su me
u predrađaonicu. Prošao je dan, a noć sam probdjela sudjelujući u trudovima cimerica koje su se izmijenjivale, ali i redom rađale tu noć. Svanulo je jutro u kojemu su me trebali premjestiti ili poslati kući.
Budući da su me svi uvjeravali da pucanja vodenjaka nije bilo, spakirala sam se.
Prije otpusta ipak su napravili ultrazvuk gdje se pokazalo ono što sam dva dana tvrdila – plodove vode nema. Doktor mi je tada rekao da me trebaju poroditi u roku od 24 sata i da ostajem na odjelu. Dok sam i taj dan slušala tvrdnje kako prsnuća vodenjaka nije bilo, broj cimerica koje su dotad upoznale svoje bebe rastao je, a s njim i moj strah, moje nepovjerenje, moja nestrpljivost i hladnoća. Vani je padao prvi snijeg, a ja sam čekala. Čekala sam porođaj… ili smjenu doktora, doista nisam bila sigurna na što se trebam fokusirati.
DOŠAO JE TAJ DAN
Bila je subota i sestre su me probudile u pet sati, pola sata nakon što sam zaspala. Tada sam dobila gel i znala da je napokon došao taj dan. Suprug je stigao oko podne, baš kad su me preselili u predrađaonicu i dali mi drip. Tog popodneva sjećam se vrlo mutno, iako mi se naizgled činilo da sve traje dugo, ne mogu vjerovati da je prošlo osam i pol sati. Ono što mi je davalo snage i tjeralo me da izdržim i budem u potpunosti fokusirana na to da ću uskoro upoznati našu bebu bio je Mislav. On je bio moja podrška, najveća snaga, motivator i koliko god dugi i bolni bili sati pred nama, zbog njega je
bilo lakše. Njegov dodir ruke, njegov zagrljaj i njegova energija bili su mi tada najpotrebniji.
Suprug Mislav mi je davao snagu i tjerao me da izdržim i zbog njega je bilo lakše
Kako su se trudovi pojačavali, tako sam sve manje bila svjesna svega. Znate one cimerice koje sam spominjala… Brojka onih koje su rodile sada je već bila dvoznamenkasta. Ono što su uzastopno ponavljali bilo je da se beba ne spušta.
Pokušavala sam ostati pribrana. Sjećam se toplih riječi doktora, sjećam se babica koje su mi nudile pilates loptu, mutno se sjećam pokušaja hodanja, ali se jako dobro sjećam osjećaja iščekivanja koji je bilo na vrhuncu.
NIKAD NEĆU ZABORAVITI…
Tog 15. prosinca oko 18 sati već je debelo pao mrak, nitko mi nije znao dati
odgovor na pitanje koliko još. Samo sam željela da naša beba bude dobro. Oko 20 sati preselili su me u rađaonicu i krenuo je porođaj. Kad razmišljam o tome, doista ne znam kako sam uopće imala snage, ali tu su veliku ulogu
odigrali moj suprug koji me osnaživao od samog početka, doktor koji je dao sve od sebe da budem što svjesnija i babice koje su me bodrile i hladile
mokrim ručnicima. Iako su bolovi od trudova doista bili neopisivo jaki, meni je epiziotomija, koja mi je napravljena između trudova, ostala u sjećanju kao najteži dio porođaja.
No, kako doista nije mit da se u jednom trenutku sve zaboravi, tako
su i meni emocije prema bebi koja je došla na svijet u 20.32 nadvladale
sva druga moguća stanja tog trenutka.
Nikad neću zaboraviti osjećaj kad su je stavili na mene, a ona me onako sićušna gledala. Bila je dugačka 50 cm i teška 3280 g, imala je crnu kosu i prćast nosić. Bila je tako malena, a bila je najveća na svijetu. Estera me naučila da budem potpuno svjesna svakog trenutka, naučila me da se borim
još snažnije i da uvijek kroz život idem samo i isključivo s ljubavlju u srcu. Svaki je dan s njom nova avantura, a za nas, njezine ponosne roditelje, novo
učenje. Iako smo mnogo puta zamišljali roditeljstvo, iako su nas mnogi uvjeravali da će biti teško, ona nas je naučila da potpuno drukčije koračamo prema naprijed. I znate što? Nije nimalo teško! Divno je, i svaki je dan još divnije, svaki je dan još ljepše, svaki je dan ispunjeniji, svaki je dan potpuno nov jer smo mi svjesni njegove različitosti. Estera je, kao što joj i ime govori, naša zvijezda vodilja.
Tekst: mama Emina Topolnjak
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
