Oduvijek smo moj muž i ja željeli veliku obitelj – imamo Lauru (11,5), Lanu (7) i Diana (14 mjeseci). Znamo da je doba krize i puno je negativnih stvari u svijetu, ali svejedno smo svoju obitelj dodamo još jednog malog člana. Zadnja mjesečnica bila je 2. kolovoza 2013., ali kako ja još uvijek dojim sina (14 mj.), ciklusi su zbrkani i traju po 50 dana, i dulje. Iskreno, nismo se nadali tako brzo (4. ciklus).
Par dana prije nego što sam kupila test osjećala sam se čudno, nekako drugačije…
Princeza Laura
Danima me boljela glava, osjećala sam tupu bol u donjem dijelu maternice i križima, a najviše od svega išla sam na wc piškiti svaka dva sata. Po noći bih se budila i odlazila na wc, što nikada prije nisam. Onda je krenuo lagani umor. Zaspala bih čim bi djecu stavila leći, znači negdje oko 21 sat i budila se oko šest ujutro. Bez obzira na to što nije bilo vrijeme za podoj i sin je i dalje spavao, ja više nisam mogla usnuti.
Počela sam sumnjati… Nevjerojatno kako su mi u svakoj trudnoći simptomi bili posve drugačiji, kao i svaka trudnoća – o tome bih mogla knjigu napisati, ali evo mogu ukratko…
S Laurom sam bila mlada, jako mlada – ostala sam trudna s nenavršenih 17 godina. Ta trudnoća bila je kao iz snova. Saznala sam tek sa šesnaest tjedana da sam trudna, a simptomi su bili: oticanje grudi i jaka glad. Čak sam i mjesečnicu imala normalno, zato ranije na trudnoću nisam ni posumnjala!
U toj svojoj prvoj trudnoći uživala sam samo polovicu (jer na početku nisam ništa ni znala), ali ostatak sam provela u dugim šetnjama i čitajući knjige. Trudnoća je bila uredna i drugi tjedan iza termina (11.1.2002.) rodila se naša prva princeza Laura s 3520 grama i 50 centimetara.
Taj mi porođaj nije ostao u lijepom sjećanju: bio je užasno bolan, a ja sam bila zatvorena i nisam imala nikakve naznake da ću uskoro roditi. Nakon primanja epiduralne i dvije boce dripa slabo sam se počela otvarati, ali sam nakon pet sati muke konačno uspjela. Šivana sam s 19 šavova.
Iako se sva bol odmah zaboravi kad dobijete svoj predivni smotuljak u ruke, sjećanja ipak ostaju.
Težak porođaj nije me prestrašio
Kad sam rodila Lanu, tek sam bila zakoračila u 20. godinu života. Dok su moje vršnjakinje izlazile van i mijenjale svaki mjesec dečke, ja sam željela još jednu bebu. Nakon nekoliko mjeseci uspjeli smo. Od početka trudnoće imala sam hematom koji je rastao paralelno uz bebu cijelu trudnoću. Trudnoća se vodila pod rizičnu, ali ja sam bila nekako smirena i uspjela se čuvati koliko sam mogla da iznesem tu trudnoću do kraja. Suprug mi je bio na službenom putu šest mjeseci i vratio se točno na dan porođaja. Druga mala princeza, Lana, stigla je četiri dana prije termina, najbrže i najprirodnije što je mogla (23.5.2006.) s 3150 grama i 49 centimetara.
Dugo sam mislila da više neću imati djece i stvarno sam uživala u curkama (suprug je sigurno – i naravno – htio još), ali negdje podsvjesno željela sam sina. Vrijeme je prolazilo i čekali smo pravi trenutak. Za tu smo se trudnoću stvarno dugo pripremali. Ovaj put već sam puno toga znala. U dobi od 27 godina bila sam potpuno spremna ponovo postati majka. Od šestog do devetog tjedna trudnoće povraćala sam stalno, a gadila mi se čak i voda. U devetom tjednu završila sam u bolnici na infuziji, a zbog povišenih ketona ostavili su me na promatranju. Od početka sam bila na utrogestanima (tablete za očuvanje ploda do 12 tjedana), mirovala sam kroz cijelu trudnoću radi grčenja maternice i nogu, otvaranja u 30. tjedna jer je beba bila procijenjena kao prevelika… i eto izdržala sam čak i više nego do kraja.
Prenijela sam, i čak četiri dana nakon termina rodila velikooooog dečka – sina Diana (21.8.2012.) s 4180 grama i 50 centimetara. Taj porođaj bio mi je najteži!
Pružila sam ruku pomoći
Kad sam rodila sina, moj se život naglo počeo mijenjati. Zaljubila sam se u dojenje! Stalno sam čitala tekstove, gledala videosnimke dojenja i htjela sam nešto napraviti za druge majke, pa sam pokrenula Facebook grupu "Moja podrška dojenju Zagreb" i počela organizirati okupljanja majki koje doje i trudnica.
Svakim danom bilo nas je sve više, pričale smo o svemu dok smo dojile svoju djecu – vani, u javnosti! Smatram da je dojenje potpuno prirodni proces i predivno iskustvo i čin koji povezuje majku i dijete na jedan poseban način, bliskost, najzdravija i najpotrebnija hrana prvih šest mjeseci (ja bih rekla čak jednu godinu… naravno, i dalje, uz zdravu dohranu). Nakon toga pokrenula sam i stranicu pod nazivom "Zdrava prehrana beba i djece" također na Facebooku, gdje mame mogu saznati, promijeniti i usavršiti svoje znanje o zdravoj pripremi hrane i naučiti puno o makrotičkoj prehrani.
Družeći se s mamama s kojima godinama razmjenjujem iskustva te uz mali nagovor svog supruga, nedavno sam poželjela i četvrtu bebu…
Željela sam čekati do 15. rujna kad je mom mužu rođendan, da napravim test i zamotam ga kao poklon, međutim želja je bila jača od svega, a nestrpljivost mi je mana, pa sam sedam dana prije kupila test. Taj sam dan maštala o svemu: kako ću biti majka buntovnoj tinejdžerici, prvašici koja tek uči početna slova, malom vragolanu koji je tek nedavno prohodao i ruši sve pred sobom i malom biću koje će – ne tako brzo, ali opet brzo – doći na svijet.
Dan kasnije iskoristila sam test: 9. rujna 2013. kiša je pljuštala dok sam ja u kupaonici, u šest ujutro, čekala rezultat. Nije prošla ni minuta i vidjela sam veliki plus koji je u mojoj glavi otjerao kišu. Svi su spavali, a meni se vrištalo na sav glas. Od sreće, naravno.
Na pregled sam bila naručena 16. listopada, jedva sam čekala taj datum jer dotad je moja mrvica već trebala biti mrva…
Srčeko kuca
Mučnine su i ovoga puta rano počele, a osjećala sam i neku težinu dolje. Pila sam čaj Vrkutu i vitamine za trudnoću, i išla polako iz dana u dan kroz četvrtu trudnoću.
Mučnine su se nastavljale, voljela sam odspavati popodne, a dojenje me dodatno umaralo (ali ni u jednom trenutku nisam razmišljala o tome da odustanem, dapače sanjala sam tandem).
Jednoga dana pojavio mi se smeđi iscjedak. Zabrinula sam se i otišla na pregled. Ustanovljeno je da srčeko kuca i da je beba tu, no manja za tri tjedna nego po računanju zadnje mjesečnice.
Ginekologica me je poslala doma i naručila me na novi pregled za mjesec dana. Rekla je da je sve u redu i uručila mi prvu slikicu. Nekako sam imala osjećaj da nosim curicu i nazvala sam je Mrvica.
Naša Mrvica
Smeđeg iscjetka nije bilo pa sam hrabro i sretno nastavila uživati u svojoj trudnoći. Ali nekoliko dana kasnije pojavilo mi se nešto čudno… Ne znam kako to objasniti?!
Osjećala sam se kao da sam se pomokrila u gaće… kao da mi je ispao čep prije porođaja – imala sam jako obilan sluzavo-prozirni iscjedak. Taj tren bili smo na groblju jer ne volimo gužve na taj dan (Svi Sveti), došla sam doma, otuširala se i legla. Drugoga dana tek oko popodnevnog spavanja dogodilo se isto – no ovoga puta vidjela sam i sukrvicu.
Zatim su počeli bolovi kao pred mjesečnicu pa sam legla u nadi da će se smiriti i proći. Ali nije! Postajali su sve jači i jači te smo se zaputili na hitnu. Oko 23 sata na hitnoj nije bilo nikoga… čekaonica je bila prazna i kroz glavu mi je svašta prolazilo. No, ja sam vječiti optimist pa sam se i tada trudila misliti pozitivno. Ušla sam na pregled i umirila se. Pregled je prošao tiho, a nakon obavljenog uzv-a doktorica je tiho izustila: „Žao mi je, ploda više nema.“
Pogledala sam na monitor i vidjela prazninu koja je ubrzo preplavila i moje srce. Suze su odmah potekle – osjetila sam bol zbog koje nisam mogla disati. Suprug je čekao u hodniku. Nisam znala kako ću izaći i priopćiti mu vijest. Bila sam zbunjena. Ipak, sve je bilo idealno, mučnine su me podsjećale svakim danom da sam trudna i da je sve ok. Nikakvih iscjedaka… ničega nije bilo… – do tad! To je prirodna selekcija i mnoge žene to prolaze na početku trudnoće.
Znam sve… ali zašto baš ja, tješila sam se.
Zadnji porođaj
Odlučila sam otići doma i sama probati proći bol i "očistiti se prirodnim putem", a ne kiretažom. Prošla sam ju davne 2004. i imala grozno iskustvo s tim tako da nisam htjela to ponovo prolaziti. Dobila sam uputu da se ako osjetim bilo kakve jače bolove, temperaturu ili obilnije krvarenje odmah javim na hitnu.
Poslušala sam ih i još uvijek, kao u magli, razmišljala o bebi koje više nema. Nisam vjerovala da mi se to događa.
Cijelu noć nismo spavali, a onda sam cijelo jutro čekala kada ću konačno prokrvariti. Ležala sam na leđima kad su počeli jaki bolovi – kao trudovi u razmacima od jedne minute. Bila sam zbunjena, čekala sam što će biti dalje.
Moj četvrti porođaj trajao je puna dva sata nakon čega je – kao da je nešto puknulo, baš tako se i čulo – iz mene je izašlo svašta i jako puno krvi. Ne želim se točno izraziti i nemojte mi zamjeriti, ali doslovce sam doživjela porođaj. Iza toga prestala je ona jaka bol i osjećala sam se kao da sam rodila pa odmaram poslije porođaja.
Samo ovoga puta drugačije – posve krivo, bez svoje bebe.
Gubitak djeteta u trudnoći golem je i težak. Još uvijek se nisam oporavila od njega – ni fizički ni psihički. Dok vi čitate ove retke, ja čekam kontrolu i nadam se da neću morati na kiretažu. Osjećam tugu i bol, plače mi se na svaku pomisao, na sve što me podsjeća na trudnoću koja se naglo prekinula. Ali iz ovoga se moram uzdići i stati na noge jer me trebaju moja djeca i moj suprug.
A naša Mrvica sada je naš anđeo i sigurna sam da je dobila najljepša krila…
Želite ispričati svoju priču?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr
