Zadnjih su nam se par tjedana nešto zaredala putovanja. Nakon Italije uslijedio je susret s mekom Ujedinjenog Kraljevstva, gradom gdje spava i vlada kraljevska obitelj. Navikli na naš dražesni Edinburgh, koji mnogi nazivaju i „gradom veličine sela“, odmah po dolasku krenuli smo u laganu šetnjicu do Hyde parka. Prema karti, udaljenoga samo nekoliko stajališta metroa od našeg hotela. Bilo je to i zadnji put da smo se šetali Londonom bez korištenja javnog gradskog prijevoza. Na stranu to što je riječ o najmnogoljudnijem gradu Europske unije, kako smo stigli u subotu popodne, na momente se činilo da su apsolutno svi stanovnici krenuli u šoping Oxford Streetom. Istom ulicom koju smo mi ležerno namjeravali razgledati na putu do parka. Zelena oaza Hyde parka potpuni je kontrast kaosu šopingholičarske ulice, te smo se brzo oporavili od početnog šoka i sljedeće rute odlučili smo pažljivije birati. Strah da ćemo iz Škotske (kao i u Italiju) donijeti kišu rasplinuo se sa zadnjim oblakom već sljedeće jutro – istraživanje londonskih dragulja moglo je početi. Naravno, prvo je trebalo Misteru „opravdati“ pet sati drndanja vlakom. Diana Memorial Playground bio je savršen izbor. Iako jedan od rijetkih dječjih parkova koje smo u Londonu pronašli, definitivno ga se isplati posjetiti dolazite li s djecom do 12 godina (imate li gusare u obitelji, i starijom…). Prekrasna gusarska galija nasukana u pješčaniku, praćena s manjim čamcima za one najmlađe, neiscrpan je izvor maštovitih igara u kojima su bez zadrške sudjelovali i veliki i mali. Tik pokraj nje je i indijansko naselje te stijene s kojih gusare pjesmom privlače morske sirene. Ukratko, sve što ste u mašti prolazili čitajući Petra Pana ovdje je postalo stvarnost. Za trenutke odmora pak dovoljno je skrenuti nekoliko koraka u bilo kojem smjeru Kensington Gardensa te se pridružiti svima koji su u zelenoj oazi odlučili ručati. Blizu je naravno i Kensingtonska palača, nekadašnji dom princeze Diane, ako želite od Londona upoznati više od tobogana i ljuljački. Mister je u vrtovima otkrio i novu ljubav – fontane. Voda koja teče, kapa, šprica, penje se i spušta, izvor je njegove fascinacije pa smo pomno proučili sve fontane do kojih smo došli. Definitivni pobjednik bila je jedna iz koje se voda mogla i piti, što nam je, doduše, nametnulo i poprilično težak zadatak da ponovo nađemo takvu fontanu. Treba li spomenuti da ih u Edinburghu nema. Ali Mister se ne da, potraga za Gralom nastavlja se svaki put kada vidi nešto što ga podsjeti na fontanu. Popodne je pak bilo rezervirano za London Aquarium. U igri je bio i London Eye, ali kilometarski red turista nas je ipak preusmjerio prema domu ribica, rakova i školjaka. Istraživanje podvodnog svijeta ne može biti nego čarobno, a sličan je dojam ostavio i ostatak grada, posebno jer smo za šetnje uvijek birali vrtove u kojima je proljeće pokazalo svu svoju ljepotu. Provjerili smo, naravno, i stoje li stražari ispred Buckinghamske palače uistinu nepomično (jap, nevjerojatno, ali gotovo da i ne trepću), kakvi su britanski fish&chips u odnosu na škotske (neznatna razlika u debljini krumpirića) te što (osim fine juhice) skriva Natural History Museum. Bio je to tek djelić Londona, koliko ga se uopće može upoznati unutar tri dana, i jedan lijepi odmak od svakodnevice. Itekako dobrodošao s obzirom na to da je ove godine (navodno nije tako uvijek) zima u vjetrovitom gradu Edinburghu odlučila jednostavno istisnuti proljeće kao godišnje doba, pa se već u našim obiteljskim redovima počeo osjećati dašak očaja, tipičan za ljudski organizam nakon što predugo vremena provede (nenaviknuo na to) bez sunčeve svjetlosti. Ipak, dok ovo pišem, čini se da smo uspjeli hrvatskom mentalnom snagom prizvati sunce. Već dva tjedna nas grije toliko da Škoti s osjetljivijom kožom nakon 15-tak minuta bježe u hlad. Mi pak skoro svakodnevno istražujemo vodeni svijet na Portobello plaži i skupljamo sunčeve zrake pod kožu jer dobro znamo da se ovamo već sutra može vratiti zima.
