Sve je počelo u veljači 2011. U biti sve lijepo.
Saznala sam za trudnoću. Bila sam presretna. Odlučila sam staviti sportsku karijeru na čekanje dok se beba ne rodi pa se poslije polako vratiti na treninge i na stazu. U međuvremenu sam se i udala.
Trudnoća je protekla super. Nikakve poteškoće… ništa, samo što je trbuh rastao iz dana u dan. Ma za poželjeti!
A tada je krenulo ružno.
Jedno jutro sredinom listopada probudila sam se i onako se spontano počešala po vratu – i šokirala se napipavši kvrgu veličine jajeta. Odmah sam otišla u kupaonicu i kad sam se pogledala u ogledalo, sva sam protrnula. Od kud? Što je to? Pa kako je to nastalo? U meni je bilo sto pitanja i niti jedan odgovor… još…
Loša vijest i šok
Otišla sam to isto jutro kod doktorice opće prakse koja mi je dala uputnicu za daljnju obradu u bolnici (za punkciju te kvrge). Obavila sam punkciju i čekajući rezultate, uopće se nisam nadala da će biti tako grozni.
Mislila sam: tko zna, možda kako je došlo, tako će i otić', i onda je uslijedio totalni šok. Mama je došla s nalazima k meni doma i onako polako, da me ne uplaši zbog trudnoće i bebe, rekla da bolujem od Hodgkinova limfoma.
Isprva sam bila sva zbunjena jer nisam praktično ni znala što je to, a kad mi je onako laički rekla da je to rak limfnih čvorova, doslovno sam ostala u šoku, i prvo što sam pitala bilo je hoće li s bebom biti sve ok i može li to prijeći na nju.
Kad je mama rekla da ne može, s jedne strane sam odahnula. U suradnji s Petrovom bolnicom i hematolozima s Rebra odlučeno je da što prije rodim i da što prije krenem s pretragama i liječenjem. Problem je bio taj što dosta pretraga nisam mogla napraviti radi bebe, kao recimo ct i rentgen. Jedino što su mogli napravit bilo je vađenje krvi i biopsija tog čvora na vratu.
Određen je termin za porođaj – 31.10. Rodila sam carskim rezom. S bebom je bilo sve super s obzirom na to da je rođena u 34. tjednu. I ja sam se dobro oporavljala poslije operacije. Kad malo bolje razmislim, doslovno mi je roda donijela dijete. Uvijek sam se pitala hoću li znati prepoznati trudove, hoće li boljeti… a kad ono, zaspiš trudna i probudiš se s bebom.
Radi daljnje liječničke obrade i terapije, nisam mogla dojiti pa su mi dali tablete za sprečavanje produkcije mlijeka. Došao je i zadnji dan boravka u rodilištu i tada su mi rekli da će me samo prebaciti na odjel na Rebro – i tu sam se doslovno raspala.
Rastanak od bebe
Prvo, nitko mi nije rekao na koliko dugo. Neke sestre koje sam pitala rekle su da neki pacijenti leže i po mjesec dana tamo. Bila sam doslovno uplašena i u nedoumici.
Nisam očekivala da mi neće dopustiti da budem bar jedan dan s malom Riom, ali nisam se ni nadala da će moja doktorica koja me vodi na hematologiji biti toliko dobra da me ipak pusti to popodne doma s Rebra, s tim da se vratim rano ujutro na odjel.
Bila sam presretna. Htjela sam da ta noć s bebom traje i traje… Čak nisam ni spavala – htjela sam što više biti s njom, maziti je, ljubiti, grliti… Ujutro sam se spremila i muž me odvezao na Rebro.
Napokon dobre vijesti: bit ću u bolnici samo dva dana dok ne obavim pretrage, ct abdomena i punkciju koštane srži. Kad su nalazi stigli, sreća u nesreći je bila ta što je to bio Hodgkin 2a, što znači da je 2. stupanj bolesti i na sreću se proširio do medijastinuma i nije zahvatio ni koštanu srž niti organe, što je u cijeloj priči bilo vrlo dobro tj. bile su veće šanse za izlječenjem.
Dobila sam terapiju: 4 ciklusa kemoterapije (1 ciklus 2 kemo) putem infuzije, 4 boce različitih lijekova i 25 zračenja. Prvu kemoterapiju primila sam sredinom studenoga – ona je prošla bez većih tegoba, ali zato sam nakon druge dobila neku bijesnu temperaturu od 41.5°C, tresavicu, povraćala sam… Ma bilo je zaista grozno.
Počela sam gubiti kosu i dlake po tijelu. To mi je stvarno bio šok. Onda sam odlučila obrijati glavu i kupiti perike. I ostale su terapije bile iste, osim temperature: povraćanje, mučnine, tjeskobe… Grozno. Jedino što su me spasili tako da su me na zadnje tri doslovno uspavali.
Nisam mogla ležati pet sati, primati infuziju i povraćati u isto vrijeme. Dali su mi apaurin intravenozno i još neke lijekove, i to mi je olakšalo da bar za vrijeme primanja infuzije ne povraćam. Gadile su mi se boje tih tekućina u bocama – narančastu dandanas ne mogu vidjeti, a gadilo mi se piti i vodu. Odjeću u kojoj sam odlazila na terapije sam bacila jer mi je isto dolazilo na povraćanje kad bih ju vidjela.
Borba s vlastitim tijelom
Odlazila sam u tu dnevnu bolnicu na Rebro svaka dva tjedna na terapije, i te su dane s Riom bili muž i svekrva. A ja sam ostajala poslije terapije kod svoje mame da dođem k sebi.
Stvarno je grozan osjećaj kad ne možeš uživati u djetetu koje se tek rodilo, kad se moraš boriti za život i kad mu se ne možeš u potpunosti posvetiti. Ali Ria mi je davala samo snagu da se borim i da to što prije riješim i napokon ozdravim. Da nije bilo nje, mog muža i mojih bližnjih, bilo bi to deset puta teže.
Kad su kemoterapije završile, nakon tri mjeseca, počela sam sa zračenjem. Svaki dan sam išla na terapiju i tako 25 dana. To je bila pjesma u usporedbi s kemoterapijom. Nikakvih nuspojava, nikakvih bolova. Napokon je i to završilo. Tri mjeseca nakon zračenja obavila sam i završni pet-ct, koji je potvrdio da je bolest u remisiji.
Kad rezimiram, liječenje je trajalo godinu dana.
Doktorica je napisala završni nalaz: postignuta je kompletna remisija bolesti, kojom je liječenje u potpunosti završeno. Tu rečenicu ću pamtiti čitav život.
Jedini zadatak koji sad imam je taj da moram ići na redovite kontrole svaka tri mjeseca, što podrazumijeva vađenje krvi. Bolest je u remisiji pet godina, a nakon tih pet godina, ako se bolest ne vrati, mogu reći da sam u potpunosti zdrava.
Povratak u život iz snova
Sugerirali su mi da ne ostajem trudna u tih pet godina da se tijelo i stanice u potpunosti obnove. Isti sam dan pitala doktoricu mogu li se vratiti na treninge.
Dala mi je zeleno svjetlo i tako sam počela trenirati u rujnu 2012. Povratak je bio neočekivano uspješan – čak sam postala državna viceprvakinja te sam sudjelovala na balkanskim igrama u Turskoj 22.3.2013.
Stvarno povratak iz snova!
A Ria? Ria mi je spasila život jer da nije bilo trudnoće, podivljalih hormona i svega što trudnoća nosi, tko zna bih li uopće otkrila da bolujem od te bolesti i bi li možda bilo prekasno kad bih saznala.
Uživam u majčinstvu. Ne dam ju još u vrtić jer želim što više biti s njom i gledati je kako odrasta. I na kraju: Ako imate puno ljubavi oko sebe i ako imate jaku želju za ozdravljenjem, a pogotovo ako imate tek rođenu bebu, onda ćete se stvarno boriti i rukama i nogama da pobijedite sve.
Ja sad uživam. Filmska je godina iza mene. Treniram, spremam se za ljetnu sezonu, provodim dane s obitelji i uopće se više ne osvrćem iza sebe – i gledam samo naprijed.
– travanj 2013. –
