Iako je bio prije skoro šest godina, porođaja se sjećam kao da je bio jučer. Za prvorotkinje je to posebno dojmljivo. Retrogradno, kada sad na to gledam, uopće mi više nije bitan čin u tehničkom smislu. Za mene je to bila velika osobna (koliko god zvučalo izlizano) i duhovna prekretnica. Smiješno, ali baš do samog rođenja kada sam osjetila Unin dah na svojoj koži, nikad o porođaju na takav način ne bih razmišljala. Ne kaže se bez veze da dok ne iskusiš – nemaš pojma!
Što se zapravo dogodilo
Negdje u kasnojutarnjim satima 9. listopada 2007. kupila sam Večernji list za antologijski primjerak. Kuća je bila pripravna i već je tjednima mirisala na čistoću.
Borisa (tatu) nije hvatala panika, ali je ipak nervozno pio pivo u obližnjoj birtiji, pokušavajući se sjetiti obuke o disanju. I njemu je bio prvi put…
A ja? Ja sam bila u čekaonici; sjedila i veselo se njihala u ritmu glazbe, povremeno se trzajući iz tog stanja zbog nagle boli koja bi me prenula. Slušala sam Gun's an roses i Zeppelin na iPodu dok se moja malena nestrpljivo ritala.
Kao da joj je bio pun kufer života u klaustrofobičnih četvrt metra kvadratnih na 36 stupnjeva Celzijevih.
Možda je tomu tako i zato što je mama nemirnog rokerskog duha tijekom cijele trudnoće imala noćne „tulumarke“, s krpom i detergentom u ruci, pa se malena odlučila pobuniti i izaći van. I krenula je…
Sreća, bogatstvo i ispunjenost
Trudovi su, jasno, bili tu, kao i popratna fizička stanja: prazan želudac, prazna crijeva, prazna glava.
No bila sam svjesna svega (ili barem mislim da jesam). Ali sam lebdjela. Bila sam mlada, svježa i hrabra. Puna energije i radosnih misli.
Prštala sam od pomisli na Unu i znala sam da ću biti savršena majka. Super mama sa super moćima i čarobnim pusama „koje liječe". Svemoguća.
Smijuljila sam se dok su pokraj mene dvije žene u strahu i panici nervozno stiskale šake i vrpoljile se. Na licu su imale zabrinute grčevite grimase i nešto su pričale jedna drugoj, ali ja ih nisam čula.
Kroz moje se slušalice ponekad provukao pokoji krik iz „boksova", ali to me nije uznemiravalo. Naravno da je i mene bilo strah, ali moja (umjetna) neustrašivost davala mi je neki čudnovat mir. Znala da će biti sve u redu….
Došla sam na red. Moram reći da sam ipak lagala da se sjećam svega, no znam da sam odjednom završila na stolu. Sve će biti u redu, tješila sam se. Oko sebe sam vidjela poznata lica s trudničkog tečaja, a kontrakcije su se pojačavale. Dali su mi nešto protiv bolova i ja sam između trudova doslovno zaspivala.
Boris me uporno morao buditi i podsjećati me da dišem. Što god to bilo, načinilo je od mene krpenu lutku s blaženim osmijehom. Boris je bio odličan: smiren, pribran i pripravan.
U jednoj je ruci stiskao moju ruku, a u drugoj okidač fotoaparata. Nekako mi se sve činilo suludo i smiješno. Kao da se vrijeme i događaji ubrzavaju. Kao da sam gledala film u segmentima gdje se sekvence pojavljuju u pravilnim intervalima. Sa svakim dolaskom boli slika i ton su se spajali i podsjećali me na ono što se zbiva. Govorili su mi da tiskam, i ja sam uredno tiskala. Dva puta sam ''to" napravila bez neke panike ili muke.
I dijete za koje sam mislila da ću ga vidjeti za par sati bilo je već na mojim grudima, glavice smežurane poput kupusa. Nikada nisam osjetila nešto slično!
Tada sam napokon povjerovala silnim pričama da u tom trenutku žena doslovno zaboravi ne samo na bol nego i na sav svoj život prije njega. Takvu vrstu sreće nikad nisam poznavala.
Tehnički, rekli bi „školski porođaj". Ali ne! Za mene je to bio fatalni porođaj. I to ne zbog boli koja, usput rečeno, nije bila tako urnebesno strašna i nepodnošljiva, i kojom me većina žena strašila, nego zbog toga što se tada rodio moj novi život. Onaj bogatiji, ispunjeniji i sretniji. Ime mu je Una.
Želite ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr
