Priča iz života s hladnog sjevera djelo je mame Sandre Marina. Iako se neko vrijeme borila protiv suprugove ideje o odlasku iz Hrvatske, rođenjem kćeri se nešto promijenilo i odlučila je s tek nekoliko mjeseci starom bebom, suprugom i psom odseliti u Švedsku ne znajući niti riječ švedskog jezika.
Alstermo je 2013. postao njihov novi dom. Dvije godine kasnije dobila je posao kao profesorica, a prije dva mjeseca rodila je i svoju drugu kćerkicu – u bolnici su ona i suprug dobili bezalkoholni šampanjac da proslave. Pročitajte kakav je život na sjeveru te kako je Priča iz života mame Sandre počela i zavšila u Švedskoj.
Odluka
Svog supruga upoznala sam na Silvestrovo 2003. godine. Taman se bio vratio iz Švedske gdje je nakon godinu i pol boravka i rada dobio konačan negativan odgovor od njihove migracijske službe i bio se prisiljen vratiti nazad u Hrvatsku (tada Hrvatska nije bila u EU-u i nije bilo lako dobiti posao). Plan mu je bio ići dalje, pokušati živjeti u Irskoj, ali upoznao je mene te se odlučio skrasiti u Zagrebu. Tijekom sljedećih 10 godina, tu i tamo bi spomenuo eventualni odlazak s “brdovitog Balkana”, ali ja sam bila ta koja je inzistirala na ostanku. Imali smo stan i auto bez kredita, oboje smo radili i bila sam sigurna da će situacija samo biti bolja.
Prijelomni trenutak dogodio se 1. 7. 2013. Tri dana prije rodila nam se kći, još uvijek sam bila u bolnici kada sam shvatila kako ne želim odgajati svoje dijete u zemlji gdje se ne cijene vrijednosti koje ja njegujem. Nazvala sam supruga i rekla mu da sam spremna na odlazak…
Dolazak
Muž je isti dan kontaktirao vlasnika tvornice u kojoj je radio prije 10 godina i napisao mu da bi se rado vratio i ponovo počeo raditi. Ovaj put papirologija nije bila problem jer je Hrvatska ušla u EU. On mu je odgovorio kako ga se sjeća kao dobrog prijatelja i radnika i da je uvijek dobrodošao. U osmom mjesecu suprug je otišao na razgovor, a 2. 9. Počeo je raditi na istom radnom mjestu s kojega je otišao. Ja sam ostala kako bih prodala auto i iznajmila stan, a i dala njemu vremena kako bi iznajmio i namjestio stan za nas.
Dana 19. 10, nepuna četiri mjeseca od donošenja odluke, stupila sam na švedsko tlo skupa s kćerkom i psom.
Početak
Vožnja od aerodroma do sela trajala je tri sata. Sjećam se da sam najprije primijetila kako svaka kuća/stan na svakom prozoru ima upaljenu svjetiljku. Bilo mi je čudno i lijepo istovremeno. Što smo se više približavali selu, manje je bilo kuća a više šume. U svoje mjesto došli smo oko 23 sata, ulice su bile prazne, ali pomislila sam kako je to normalno za to doba dana. Tek poslije sam shvatila da su ulice više-manje non-stop prazne, što me kao rođenu Zagrepčanku malo šokiralo.
Isti tjedan obavili smo svu papirologiju, većinom preko interneta i već smo nakon 13 dana kći i ja dobile person nummer (njihovu varijantu OIB-a). Nekoliko dana nakon toga dodijeljen nam je liječnik opće prakse i već nakon dva tjedna kći je imala prvu kontrolu kod doktora. Osim te prve kontrole kod liječnika, sve ostale kontrole bile su isključivo kod medicinske sestre. Ako je dijete zdravo, preglede i cijepljenja obavlja sestra. To je bila prva od mnogih stvari na koje sam se trebala priviknuti.
Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se naviknem na nedostatak ljudi i prometa. Najgore mi je bilo što u selu ima samo jedan dućan, pa ako zaboraviš nešto kupiti i sjetiš se u osam navečer, tvoj problem, jer ništa ne radi. Naučiti se planirati i kupovati unaprijed definitivno je bio izazov. Društva mi u početku nije nedostajalo jer se potrefilo da je u selu bilo nekoliko rukometaša iz Srbije i s jednim od njih došla je i obitelj ‒ žena i sin, pa sam imala s kim “piti kave”.
Učenje jezika i život
Iako mi je kći imala samo četiri mjeseca, počela sam razmišljati o učenju jezika. Cilj mi je bio naučiti što brže i bolje kako bih mogla naći posao. Počela sam ići na tečaj švedskoga ‒ SFI u veljači 2014. Muž je radio noćnu i čuvao kćer tih nekoliko sati, a kad on nije mogao, uskakala je susjeda, supruga rukometaša. Tečaj sam završila za četiri mjeseca i odmah upisala švedski na osnovnoškolskoj razini.
U međuvremenu je kći napunila godinu dana i dobila mjesto u vrtiću. Zahtjev za vrtić popunjava se na internetu, sva djeca imaju pravo na vrtić i čeka se najviše četiri mjeseca. U vrtiću je u prosjeku jedan odgajatelj/asistent na četvoro djece, a plaća se u određenom postotku od plaće, ali ne prelazi visinu dječjeg doplatka na koje ima pravo svako dijete u Švedskoj. U vrtić se smije ići samo onoliko koliko su roditelji odsutni. Znači, ako sam ja u školi a muž doma, dijete mora biti doma s ocem. Dostavlja se shema odgajateljima i te sheme se treba pridržavati. Djeca idu svaki dan van, neovisno o vremenu. Za Šveđane nema lošeg vremena, samo loše odjeće/obuće. Sjećam se kako mi je kći prve korake napravila baš u vrtiću (prohodala je s 15 mjeseci). Tete su je snimile i pokazale mi na tabletu kad sam došla po nju, nisu željele da to propustim.
Suprug je radio, kći se veselila vrtiću, a ja sam se 100% fokusirala na školu. Od početka je bio dogovor između mene i supruga da neću raditi “bilo što”, nego ću učiti jezik i pokušati naći neki posao koji odgovara mom obrazovanju. Nakon još godinu dana učenja, 2015. godine, upisala sam švedski na srednjoškolskoj razini i počela polako slati molbe za posao.
Prvi posao
Mjesecima sam slala molbe za razne poslove, odradila sam nekoliko intervjua, čak i dobila jednu ponudu za posao koju sam nažalost morala odbiti jer mi radno vrijeme nikako nije odgovaralo. Polako mi se počeo uvlačiti crv sumnje, počela sam razmišljati jesam li trebala možda ostati u Zagrebu, počela sam sumnjati u sebe i u svoje sposobnosti. Suprug me uvjeravao da treba vremena, ali ja sam mu sve manje i manje vjerovala. Novaca nam nije nedostajalo, živjeli smo bolje kao podstanari s jednom plaćom nego u Hrvatskoj u svom stanu s dvije plaće, ali ja nisam tip osobe koja može biti doma. Moram raditi i osjećati se korisno.
U siječnju 2016., taman sam ostavljala kćer u vrtiću kada me njezina teta pitala bih li htjela raditi kao zamjena u vrtiću u susjednom selu. Treba im netko hitno, po mogućnosti ako može početi već sljedeći dan. Iako u životu nisam radila u vrtiću, rekla sam da bez razmišljanja i počela već sljedeći dan raditi. Šeficu sam samo čula preko telefona, a upoznale smo se tjedan dana poslije.
Priča iz života švedskom vrtiću
Radila sam kao zamjena u vrtiću šest mjeseci i bilo je to doista divno iskustvo, ali sam nastavila slati molbe jer to nije bio stalan posao.
U međuvremenu sam dobila poziv s njihova zavoda za zapošljavanje za razgovor oko moje budućnosti. Referentica me pitala čime se želim baviti a kao jedno od potencijalnih poslova navela sam ‒ nastavnik. Podigla je telefonsku slušalicu i nazvala rektora obližnje škole da pita ima li potrebe za nastavnicima, dogovorila mi intervju i sve je ostalo povijest…
Još uvijek mi nije jasno kako, ali nakon tog razgovora (i još nekoliko njih) dobila sam posao nastavnika matematike od 7.-9. razreda. Počela sam raditi u kolovozu 2016. i ondje sam zaposlena dan-danas. Najgore je bilo stati pred učenike i prvi put početi govoriti, nikada neću zaboraviti taj osjećaj. Ali prihvatili su me bez problema, kao i kolege, i doista mogu reći da obožavam svoj posao.
Današnjica i moja Priča iz života
U veljači ove godine doznala sam da sam drugi put trudna. Početnu sreću zamijenio je strah oko zaposlenja jer nemam ugovor za stalno (nisam legitimirani nastavnik) i bojala sam se da ću ostati bez posla kada mi ugovor istekne (balkanski PTSP). Kada sam priopćila rektoru sretne vijesti, skočio je od sreće, zagrlio me i čestitao mi. Produžio mi je ugovor i na sljedeće polugodište znajući da ću raditi možda mjesec dana, ako i toliko. Kada se pokazalo da su mi strahovi bili neopravdani, mogla sam konačno početi uživati u trudnoći.
Trudnoća: drugi put
A trudnoću u Švedskoj vodi isključivo babica, ako je sve u redu. Ultrazvuk se radi samo dvaput u cijeloj trudnoći, a vaginalnih pregleda nema ‒ opet, ako je sve u redu. Komplikacije se ne dijele šakom i kapom, ali meni nije ni palo na pamet tražiti ih jer sam se osjećala super, a i, kao što sam napisala, obožavam svoj posao. Rodiljni se može uzeti 30 dana prije termina i tih 30 dana oduzima se od 480 koje ukupno dobiju mama i tata za dijete. S obzirom na to da sam se doista osjećala super cijelu trudnoću, odlučila sam uzeti rodiljni devet dana prije termina (3. 10.), računajući kako ću imati vremena za odmor i kako ću sigurno prenijeti kao i s prvom kćerkom.
U utorak, 2. 10., završila sam s poslom, pokupila prvorođenu iz vrtića, provela popodne u aktivnostima tipičnima za taj dan da bi mi u ponoć pukao vodenjak. Porođaj i cjelokupno iskustvo u bolnici bilo je doslovce savršeno. Od vlastite sobe za porođaj, pa poslije svog apartmana, do činjenice da se svi predstavljaju s osmjehom na licu i objašnjavaju unaprijed svaki postupak koji će ti raditi. Cijeli porođaj vodi isključivo babica, a doktor dolazi samo u slučaju komplikacija. Osjećala sam se kao čovjek i osjećala sam da imam kontrolu i pravo odlučivanja o eventualnim postupcima. Dana 3. 10., na planirani zadnji radni dan, u 10.43, postali smo ponosni roditelji druge curice. Suprug je cijelo vrijeme mogao biti sa mnom u apartmanu, a posebno smo se ugodno iznenadili kad smo nakon ručka dobili “porođajni pladanj” koji se sastojao od bezalkoholnog pjenušca, kave i tipičnog švedskog sendviča ‒ smårgos.
Budućnost
Trenutačno sam na rodiljnom i uživam sa svojom buhtlicom. Plan mi je početi raditi u kolovozu sljedeće godine, a muž će preuzeti ostatak roditeljskog dopusta. U dogledno vrijeme planiram upisati pedagogiju i na taj način dobiti legitimaciju za nastavnika. Studiranje je u Švedskoj besplatno. Vjerojatno ću upisati studij preko interneta, pa ću 50% raditi a 50% studirati.
Starija kći trenutačno ide u vrtić 15 sati tjedno, i to je besplatno. Ostatak vremena provodimo doma igrajući se ili šećući svi skupa. Skoro svaki dan joj dođe neka prijateljica na igranje ili ona ide nekoj od njih. Iako hrvatski govori bez većih problema, švedski joj je materinji, i to je sasvim u redu. Sljedeće godine puni šest godina i kreće u predškolski razred.
Moj krug prijatelja proširio se, i to većinom na Šveđane. Prijateljica s početka priče odselila se u Luxemburg, tako da sada ispijam kave sa Šveđankama. Usput rečeno, obožavaju tursku kavu.
Suprug i dalje radi u istoj tvrtki, zadovoljan je. Neki je dan izašao interni oglas za šefa proizvodnje, pa se planira javiti na njega. Šefovi su zadovoljni njime i postoji mogućnost da dobije unapređenje.
Život na selu se na kraju pokazao punim pogotkom. Uživamo u činjenici da nema buke i prometa. Šećemo po šumi, beremo borovnice i gljive kad je sezona. Svaki vikend odemo do “civilizacije” gdje obavimo tjednu kupnju, ručamo u restoranu, odemo na bazen ili u igraonicu ili se samo prošećemo po gradu. U budućnosti se eventualno planiramo preseliti u gradić do našeg sela, koji ima nekih 10 000 stanovnika i sve što nam treba.
Hrvatska
U Hrvatsku odlazimo samo za godišnji, a u posljednje vrijeme razmišljamo hoćemo li i tada. Da nemamo obitelj u Hrvatskoj, sumnjam da bismo uopće odlazili. Trenutačno smo u procesu traženja švedskog državljanstva. Iako imamo sva prava kao i Šveđani, osim prava glasa na parlamentarnim izborima, ovo je zemlja u kojoj smo odlučili živjeti, pa samim tim želimo biti i punopravni državljani. Za budućnost nisam zabrinuta, dapače, razmišljanje o njoj čini me sretnom. I suprug i ja imamo super poslove i odlične odnose s poslodavcima, gdje smo prije svega cijenjeni kao radnici. Kćeri nam imaju sve mogućnosti otvorene. Na nama je da ih usmjerimo, a na njima da odaberu što žele.
Dan-danas mi je krivo što nisam ovakvu sreću i uvjete pronašla u svojoj zemlji, ali mi je drago da smo ih pronašli ovdje. Za mene i moju obitelj Švedska je ispunjenje našeg sna.
