Inače se ljudi boje da će prevelika dobna razlika među djecom stvoriti probleme u njihovu odnosu. No Vi ste, eto, majka djevojčica između kojih je sedam godina razlike. Kako se slažu i što je utjecalo na Vašu odluku o tome kad je pravo vrijeme za drugo dijete?
Nikada nisam jedna od onih koje vjeruju da je veća razlika u godinama presudna za razvijanje budućih odnosa među djecom. Mislim da sam takvo mišljenje razvila iz vlastitog iskustva, jer i sama dolazim iz obitelji s više djece, s većom dobnom razlikom, koja, barem kada je riječ o meni i mojim sestrama, nije bila najvažnijim faktorom u razvijanju sestrinskih odnosa. Sličnu su situaciju imale i neke moje prijateljice tijekom svog odrastanja kada su, kao najmlađa djeca u obitelji, prisnije odnose znale izgraditi upravo s najstarijom sestrom, a ne s onom koja joj je bila bliža po godištu. Ukratko, imam jednako dobar odnos sa svim svojim sestrama, bez obzira na to s kojom dijelim veću ili manju razliku u godinama.
To se, srećom, potvrdilo i u slučaju mojih kćeri. Naravno da ne možete očekivati da će dijete koje je osam godina starije imati iste afinitete i interese kao i mlađe, ali su zato povezane jednim posebnim, zaštitničkim odnosom moje starije kćeri prema mlađoj, koja joj opet tu sigurnost vraća jednim slijepim obožavanjem i oponašanjem gotovo u svemu… Kako je Matea već navršila osam godina kada se Mia tek rodila, izbjegnuta je i ona klasična dječja ljubomora starijeg djeteta prema mlađem, kakva se obično javlja kod prvorođene djece mlađe dobi, a koja, nažalost, ponekad zna obilježiti odnose među djecom na način da se ne mogu harmonizirati niti tijekom većeg dijela njihova kasnijeg života.
Bilo bi krivo reći da smo naše najmlađe dijete planirali u smislu da smo točno odredili kada bi nam najviše odgovaralo imati još jedno dijete. Ona je nekako uvijek ''bila u planu'' i u našim mislima, pa smo samo pustili da se stvari odviju svojim prirodnim tijekom. I da, ne vidimo razloga misliti drugačije nego da je stigla upravo – u pravo vrijeme.
Prvu kćer rodili ste s 26 godina, drugu s 33. Najbolji ste nam primjer za usporedbu kako je to biti majka u dvadesetima i tridesetima. Je li istina da su majke nakon tridesete zgrčenije, pažljivije, nestrpljivije…?
Prije bih rekla da je obrnuto! Mislim da je ključno radi li se o prvom ili drugom djetetu, a ne o životnoj dekadi majke, kao i o realnim okolnostima. Kada sam dobila prvo dijete, bojala sam se svega i bila ekstremno pažljiva i već pri samom ''sumljivijem'' plaču panično sam nazivala majku ili vodila dijete odmah u bolnicu. Sada, s većim majčinskim ''stažom'', puno bolje raspoznajem stvarne probleme od onih imaginarnih, koji najvećim dijelom dolaze samo iz straha, pa panični pozivi majci više nisu pravilo, već samo izuzetak (smijeh), Također, vrijeme kada smo dobili Mateu bilo je i vrijeme kada sam tek uhodavala vlastiti posao, što me činilo dodatno nervoznom. Sada, u svojim tridesetima, nekako sam općenito puno smirenija, bolje organiziram vlastito vrijeme i, mislim, postajem sve bolja, strpljivija i opuštenija majka. Iako, ne mogu poreći, sa zrelošću dolaze i neki sasvim drugi strahovi, ali ipak oni opravdaniji, koji nastaju iz realnih životnih situacija kada shvatite da vaše dijete ima svoj život u kojem ne možete, a nije ni poželjno, baš sve kontrolirati…
Kakav odnos imate sa svojim kćerima? Kako izlazite na kraj s Mateom koja ulazi u pubertet i s Miom kojoj je potrebna sva pažnja svijeta?
Sa svakom djevojčicom imam isti ali opet i specifičan odnos. To je, mislim, u velikoj mjeri posljedica i njihovog različitog karaktera. Neka djeca čine se vrlo čvrstima, a zapravo su mali skriveni emotivci, i obrnuto. Sretna sam što sam s obje razvila prisan odnos, odnos zasnovan na jednoj velikoj emotivnoj povezanosti, ali ne i međusobnoj ''međuovisnosti''. S tinejdžericom Mateom i mlađom Miom ''izlazim na kraj'' najviše zbog činjenice da se njih dvije, u osnovi, vrlo dobro slažu i dopunjuju. Da tome nije tako, bilo bi puno teže….
Budući da puno radite, tko vam još pomaže u odgoju djece? Kako ste organizirali život, tko kuha, pegla, posprema, vodi ih u školu, na treninge…?
Moje je vrijeme doista isplanirano do zadnjeg detalja za svaki dan, doslovno do svake minute… Samo toj organizaciji mogu i zahvaliti da ''sve štima''. Naravno da balansiranje između profesionalnog i kućanskih poslova nije lako, zato se sve više oslanjam na savjesnost svojih kćeri koje su od najmanje dobi naučene da same pospremaju svoje igračke i ''pomažu'' mi oko nekih jednostavnijih kućanskih poslova, kao što je, primjerice, zajedničko spremanje omiljenih jela. Ipak, za grublje kućanske poslove i ''generalke'' periodično angažiram ženu koja se profesionalno bavi tim poslom.
Koristite li baka-servise, tete, obitelj koja uskače?
Da. Mislim da nije pametno glumiti ''super-ženu'' jer to jednostavno dovodi do krajnjih granica iscrpljenosti, od čega dugoročno nastaju puno teži problemi zdravstvene prirode. Moja obitelj najčešće ''uskače'' za čuvanje djece kada smo i suprug i ja angažirani na nekom neodgodivom poslu, a neizmjerno sam zahvalna i kada me po povratku s takvog posla dočeka i kakva topla, domaća juha moje mame. Posebno sam zahvalna i svojoj sestri i nećakinji koje uvijek ''uskoče'' kada treba, jer živimo u neposrednoj blizini, ali i mojoj drugoj sestri koja ''uskače'' po potrebi… i nikad joj to nije teško.
Za razliku od većine mladih roditelja s kojima smo razgovarali, Vi otvoreno priznajete da nikud ne idete bez svoje djece. Vodite li ih na sva putovanja i odmore ili povremeno pobjegnete nekamo sami sa suprugom?
Putovanja i godišnji odmori vrijeme su koje ne mogu zamisliti bez svoje djece i supruga, jer mislim da je upravo to i najbolje vrijeme kada se dodatno emotivno vežemo stvaranjem zajedničkih uspomena koje će ostati zauvijek uza sve nas – i jednom kada djeca narastu i zasnuju vlastite obitelji. Putovanja ne služe samo za odmor nego doista vjerujem i da imaju veliku edukativnu ulogu u odgoju djece. Zato im to rijetko, ili gotovo nikad, propuštam priuštiti… Naravno da suprug i ja trebamo i vrijeme za sebe, ali za to obično ''rezerviramo'' naše večernje izlaske, kada nam u pomoć uskače obitelj u čuvanju djece.
O čemu najviše razgovarate sa svojim djevojčicama? Koje su im trenutačne preokupacije?
Svaka ima preokupacije karakteristične za svoju dob. Sa svakom razgovaram ponaosob, ali u rješavanje određenih ''problema'' jedne nastojim uključiti i drugu. Naravno da starija Matea neće imati koristi od ''savjeta'' male Mie, ali će joj zato puno značiti da je Mia, kada je tužna, primi za ruku i zabrinuto ju pita zašto plače.
Od problema kojima se trenutno zaokuplja Mia najvećim se čini njezin odnos s drugim djevojčicama koje joj u parku ne žele dati ljuljačku (smijeh), a o Mateinim problemima ne bih javno govorila jer je već dovoljno velika i ne želim otkrivati njezine tajne koje dijeli samo sa mnom. Mislim da svi koji imaju djevojčice njezine dobi mogu pretpostaviti o čemu je riječ…
Bojite li se pustiti ih same ''u svijet''? Kako ih odgajate, što usađujete u njih?
Duboko sam svjesna da svoju djecu ne mogu skriti niti izolirati od svih vanjskih štetnih utjecaja. Sva njihova iskustva, bila ona dobra ili loša, postat će i dio njih i njihove osobnosti, i zato ih ona naprosto moraju sama iskusiti. Ima stvari za koje sam svjesna da na njih ne mogu utjecati, ali zato postoje i one na koje mogu – zato im uvijek nastojim kroz priče usaditi određene karakterne vrijednosti koje se najvećim dijelom dobivaju iz kućnog odgoja, poput vrijednosti obiteljskog zajedništva, prijatelja, odanosti i iskrenosti…
Kod oba djeteta nastojim razviti i jednu primjerenu dozu samopouzdanja i samostalnosti, što će im poslije tijekom života, vjerujem, biti velikim osloncem i dobrim ''temeljem'' za sve čime će se kasnije baviti. Istovremeno, nastojim im usaditi i zdrav odnos prema emotivnosti i suosjećanju s drugima – zato sam uvijek bila zagovornica čitanja Andersenovih bajki.
Biste li voljeli da Vaše kćeri ponove Vašu životnu priču? Naime, u svojeg ste se supruga zaljubili još u srednjoj školi. Od tada ste zajedno i uspješno krčite svoj životni put. Što ako djevojčice (ili barem jedna od njih) u srednjoj školi također ''izgube glavu''?
Životni put mojih kćeri bit će samo njihov izbor. Meni je osobno jedino važno čuti da su sretne, bez obzira na njihov izbor buduće profesije ili supruga. Uvjerena sam da je potpuno irelevantno kada tko ''izgubi glavu'' – bitno je da se to dogodi, i to s pravom osobom.
Pokazuju li zanimanje za dizajn? Rekli ste da ste ih slušali kada ste opremali njihovu sobu. Što ste točno prihvatili od njihovih želja i savjeta, kako ste ih uključili u posao?
Mislim da je još prerano govoriti o jasno definiranom interesu koji bi ih mogao odvesti u ''te vode''. Zato i nastojim smanjiti pritisak mogućeg očekivanja da krenu mojim stopama. Naravno, obje su sudjelovale u uređenju svog carstva, što uvijek savjetujem i svim svojim klijentima – dječje su sobe njihovi mini-svjetovi, gdje se moraju osjećati suverenim vladarima! Važno je osluškivati njihove afinitete kako biste mogli sobe, prije svega, ''tematski obojiti''. Moje su obje djevojčice robovale istom tematskom klišeu princeze, bez obzira na moje drugačije prijedloge; njihova je soba, pa zašto ne poslušati? 🙂 A sudjelovale su i u izboru namještaja…
Vaša tvrtka Domus Nobilis odnedavno radi na dvije strane: kao Mirjana Mikulec interijeri i Mirjana Mikulec Home (u kojoj dizajnirate svijeće, jastučnice…). Poznato je da ste još od srednje škole maštali o ovom poslu, no recite nam na kakve ste sve prepreke nailazili na svom poslovnom početku?
Niti jedan početak nije lagan. U Hrvatskoj je za pokretanje vlastitog posla, uz dobru volju, potrebno ponekad imati i čelične živce, naročito kada je riječ o sporoj birokraciji. Bez obzira na to što sam već na samom početku imala svoje klijente i potencijalno jasno definirano tržište, uvijek je prisutno i zrno sumnje hoće li sve krenuti i završiti dobro… Olakotna je okolnost definitivno bila to što sam u privatne vode uplivala iz istog biznisa, gdje sam već imala razgranatu mrežu kontakata. Najveći je izazov bio spoznati da sam sada zapravo sama sebi šef i da je moje poslovanje odgovorno za mjesečne plaće mojih djelatnika. To je uistinu velik pritisak kakav jedino prepoznaju samo ostali vlasnici tvrtki malog i srednjeg poduzetništva.
Prema Vašem mišljenju, što je potrebno za uspjeh, što je Vama pomoglo? Jeste li ikada došli u napast da odustanete od svega?
Meni je osobno najviše pomogla moja urođena tvrdoglavosti i velika podrška mog supruga i šire obitelji. Problema i stresa na poslu, naravno, uvijek ima i bit će – to je nešto s čim se mora naviknuti živjeti. Kao i svi, i ja ponekad imam dane kada poželim negdje otputovati i sve prepustiti nekom drugome, ali srećom takvih dana u godini nema toliko puno da bih se trebala ozbiljnije zabrinuti….
Danas iza sebe imate mnoštvo knjiga o uređenju, televizijsku emisiju, brendirane jastučnice, svijeće… Kako izgleda Vaš radni dan?
Jednom riječju – hektično. Jastučnice su tek u povojima na žalost, ali bude i to nadam se.
Radni dan obično započinjem kavom na kolegiju sa svojim suradnicima, tijekom kojeg detaljnije isplaniramo i podijelimo sve nove radne obaveze, ali i napravimo pregled svih projekata koji su u tijeku. Tada svatko odlazi za svojim poslom, bilo da smo i dalje u uredu ili krećemo ''na teren''. Razradu koncepta televizijske emisije i pisanje knjiga uglavnom ostavljam za kasnije večernje sate radnim danom ili vikendom.
Na spomen Vašeg imena većina ljudi pomisli da živite u velebnoj vili s nekoliko spavaćih soba, no Vaš je dom zapravo predivno uređen dvosobni stan. Jeste li ikada poželjeli živjeti u većem stanu ili je i Vaš moto da je manje više?
Moj je stan koncipiran tako da zapravo nije dvosoban, već zadovoljava iste potrebe kao i trosobni. Maksimalno su iskorištene sve prostorne mogućnosti, uz korištenje multifunkcionalnog namještaja i stavljanje jasnog naglaska na praktičnost i, što je naročito važno zbog male djece, lako održavanje. Na naš smo se stan već toliko svi naviknuli da bi nam, uvjerena sam, svima bilo jako čudno odjednom se odseliti negdje drugdje. Ipak, kad je riječ o kvadraturi stana ili kuće, ne bih se složila da se na to može primijeniti poznata rečenica Miesa van der Rohea ''manje je više'' – to se načelo ipak više odnosi na pristup uređenju interijera i općenito dizajnu namještaja…
Uredili ste ga kombinacijom jeftinijeg namještaja i skupih detalja. Dajte nam praktičan savjet kako postići idealnu ravnotežu između tih dviju stvari.
Postoje različiti načini. Jedan od najjednostavnijih načina je da jeftiniji namještaj ''razbijete'' sa samo pokojim luksuznijim komadom namještaja idealno zanimljivih linija koje odudaraju od linija ostalog namještaja u nekoj prostoriji.
Slušate li i suprugove želje kad je u pitanju dizajn? Što je on uredio u vašem stanu?
Naravno da ga slušam. Naš stan nije samo stan – on je naš dom i tu se svi članovi obitelji moraju jednako ugodno osjećati. Moj je suprug svojim znanjem i iskustvom, kao iskusan profesionalni građevinac, našem stanu najviše pridonio prijedlozima vezanima uz izvedbeni dio, a uređenje interijera ipak je najvećim dijelom bilo moja briga.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju magazina Mama&Beba br. 82
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.
– 11.11.2013. –
