Eto, da podijelim s vama svoju priču. Zovem se Lidija i imam 28 godina. U dobi od 26 godina udala sam se za svojeg dragog supruga Kristijana, nakon čega smo, naravno, kao i većina mladih supružnika počeli razmišljati o tome da bismo htjeli imati dijete te tako stvoriti svoju malu obitelj.
Plusić – naša sreća i veselje
Hvala Bogu, na našu veliku sreću, nismo morali tako dugo čekati jer se uskoro pojavio plusić na kućnom testu za trudnoću. Našoj sreći nije bilo kraja! Kao trudnica bila sam jako nestrpljiva, pa sam već jako rano počela sve pripremati za naše dijete.
Čak sam i torbu za bolnicu pripremila već u sredini trudnoće. I dobro da jesam jer je naša bebica tj. naš dečko odlučio malo ranije doći na svijet i upoznati se s nama.
Naime, naš Mateo rođen je u 36. tjednu trudnoće, prirodnim putem, u 11 sati i 15 minuta 7. rujna 2011.
Budući da je bio nedonošče, a usto je još ostao i bez kisika tijekom porođaja, nismo se uspjeli baš nešto upoznati jer su mi ga odnijeli te stavili ga u inkubator. Dobro da je ondje bio suprug, on je bio na porođaju i to mi je jako puno značilo – nekako sam bila mirnija.
Ipak doktori znaju svoj posao, a Mateo će biti zbrinut! „Sve će biti u redu“, govorio je. Uskoro nas je došla posjetiti doktorica neonatologinja, koja je nedugo bila otišla s našim Mateom.
Bili smo nestrpljivi i jedva čekali što će reći.
Ona je sjela pokraj nas i počela: „Mateo je dobro. (Oh, koje olakšanje!) Međutim, pošto je prijevremeno rođen i bio bez kisika, mora biti u inkubatoru, gdje ga mi možemo pratiti dvadeset četiri sata.
Za sada je sve u redu. No moram vas obavijestiti da sam kod Matea primijetila neka obilježja, tj. pokazatelje koji upućuju na Downov sindrom, ali to još nije sigurno dok se ne potvrdi kariogramom.
Prvotni šok
Naime, postoje ljudi koji imaju karakteristike vezane sa sindromom Down, ali nemaju taj kromosom viška!“
Kad je to izgovorila, kao da me netko pljusnuo! Nisam znala što reći, kako reagirati. Šok mi je bio za sve što mi se događalo u posljednjih nekoliko sati.
Prvo, prijevremeni porođaj, zatim mi odvedu dijete, a sad i to?!
Sljedećih dana u bolnici Mateo i ja bili smo odvojeni: on u inkubatoru na odjelu za nedonoščad, a ja sama u sobi u rodilištu. To mi je bilo najgore razdoblje u životu! Iako sam imala dopuštenje da ga mogu bilo kad doći pogledati i nosila mu svaka tri sata svoje izdojeno mlijeko, to nije bilo to. Suprug i ja smo tih dana jako puno čitali o sindromu Down i tješili jedno drugo.
Iako nismo plakali, bili smo jako zbunjeni i izgubljeni. Ali opet, oboje smo se složili da bez obzira na sve i što god kariogram potvrdio – on je naše željeno, očekivano i novorođeno maleno djetešce. Sve dok nismo dobili nalaz kariograma, nismo ama baš nikom rekli da se sumnja da naš Mateo ima Downov sindrom.
Jednostavno smo htjeli u našim prvim zajedničkim danima kod kuće uživati s Mateom, a ne gubiti vrijeme na neka objašnjavanja i propitkivanja dok ne bude sigurno.
No, došao je i dan kad je stigao nalaz kariograma. Da, potvrđeno je!
Naš Mateo ima Downov sindrom! Počela sam plakati kao kišna dolina. Zašto? Ne znam… Iako smo se jednim dijelom pripremali za to, drugi se dio mene ipak nadao da možda i nije! Ali eto… taj dan sam se isplakala, a onda sam samoj sebi rekla : Dosta! Život ide dalje! Pa nije kraj svijeta! Ima i puno gorih stvari na ovom svijetu. I tako odlučila da ne želim oplakivati i žaliti ni sebe ni naše dijete! Pa on je kao i svi drugi, ništa mu ne fali!
Mateo, mi i Downow sindrom
Hvala Bogu, Mateo nije imao nikakvih zdravstvenih problema, za sada, iako se moramo redovito kontrolirati kod raznih specijalista (genetičara, neuropedijatra, fizijatra, kardiologa…).
S obzirom na to da je jedan od glavnih simptoma kod sindroma Down i hipotonija, hodali smo redovito na vježbice jednom tjedno, a kod kuće ih svakodnevno obavljali te mu tako pomogli da ojača i nešto brže usvoji neke stvari poput okretanja, sjedenja, puzanja, klečanja i hodanja nego što bi to sam po sebi usvojio.
I tako naš Mateo sad ima 19 mjeseci i fali mu još malo da samostalno napravi svoj prvi korak! Isto tako redovito, preko naše udruge u Međimurskoj županiji, posjećujemo logopeda i defektologa, koji su nam puno pomogli da što prije krenemo i s tim vježbama, jer je rana intervencija kod djece s posebnim potrebama iznimno važna za njihov što bolji razvoj.
Veselje svakom napretku
Imati dijete s Downovim sindromom traži stalan angažman, i nekad nije lako, ali otkad imamo Matea, suprug i ja se više smijemo, veselimo se svakom njegovom i najmanjem napretku, a zauzvrat dobivamo veliku uzvraćenu ljubav našeg dragog anđela.
On nas je naučio gledati na neke stvari drugim očima i na tome smo veoma zahvalni što ga imamo. On je jako veselo, razigrano i vedro dijete od jutra do večeri!
Veliki je gurman, spava k'o veliki, ne plače bez veze, piški u kahlicu, voli slušati glazbu i dijeli puno, puno pusa svojoj mami i tati – a uskoro će i svom mlađem braci, kojeg očekujemo za mjesec dana.
Jedva čekamo, jer znamo da će Mateo biti najbolji stariji brat kojeg se može poželjeti!
