Svirate od ranog djetinjstva, nastupali ste u dobi od šest godina, bili ste najmlađi skladatelj na Danima hrvatske glazbe… Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo, jeste li imali vremena za bilo što osim glazbe?
Prvi sam put glazbu čuo u maminu trbuhu, dakle dok je bila trudna, a ja sam osluškivao Mozarta koji je 1969. godine svirala u Velikoj dvorani Lisinski s okrestrom. Vjerujem da je osim genetike ‒ jer mama je pijanistica i profesorica klavira ‒ mene odredilo i to slušanje glazbe u njezinu trbuhu. Moje djetinjstvo bilo je uvijek okruženo glazbom. Po cijele smo dane mlađa sestra Vita i ja slušali mamu kako vježba klavir, a ja sam zaista veoma rano ‒ već negdje s četiri godine ‒ polako počeo igrati se na klaviru. Ono što zaista želim naglasiti: uvijek sam beskrajno volio vježbati i često sam mamu dodatno molio da zajedno vježbamo klavir. Volio sam se jako igrati drvenim kockama i voziti bicikl, ali kako sam rastao, obveze ali i moji apetiti prema glazbi sve su više rasli, tako da i nisam baš imao vremena za druženje s vršnjacima. Ali to mi nije smetalo, jer glazba je oduvijek bila moj poziv. I to sam znao vrlo, vrlo rano.
Kakvo ste dijete bili i koliko od svojih karakteristika i tadašnjeg ponašanja prepoznajete u sinu?
Bio sam veoma razigran, svako malo sam padao i lomio ruke i noge, što je poprilično stvaralo probleme budući da sam uvijek svirao klavir i trebao svaki dan vježbati. Odgovornost koju sam vrlo rano stekao prema glazbi i svakodnevnom vježbanju danas upravo prepoznajem u našem sinu, koji također svira, ali još više odgovornosti ima prema osnovnoj školi i zadaćama. Ja osobno priznajem: u školi sam uvijek imao manjih problema jer sam ljevoruk i imam disleksiju koju tada nisu uspjeli prepoznati, ali je moja mama znala da imam problema, pogotovo s gradivima koje je trebalo puno čitati. Tada mi je na kasetofon snimala sva gradiva čitajući ih, a ja sam ih svladavao s lakoćom ‒ slušajući ih.
Je li sin već razvio ljubav prema glazbi, filmu i umjetnosti – Vašim životnim pozivom i ljubavlju? Zanima li ga uopće Vaša glazba?
Čim smo supruga Lukrecija i ja saznali da je trudna, učinili smo nekoliko stvari. Odredili smo ime Marko i odlučili tiho svakodnevno slušati Mozarta dok je još bila trudna. Također smo svakoga dana razgovarali preko njezina trbuha i na glas izgovarali ime Marko, te smo njega na taj način unaprijed pripremali da dođe na ovaj svijet. Od prvog dana kada je došao iz rodilišta uvijek je negdje u pozadini svirao Mozart, i Marko je toliko zavolio glazbu da bih o tome ja mogao napisati knjigu. Naime, klasičnu glazbu djeca prirodno prihvaćaju jer je ona, usudio bih se reći, prirodna glazba. Uz klasiku se djeca osjećaju najsigurnije jer takva glazba nema elektronički proizvedenih umjetnih frekvencija koje zapravo napadaju naše uši, pogotovo kada smo tako maleni. Marko je imao dvije godine kada je počeo gledati televiziju, ali nije gledao crtiće nego orkestre koji su uglavnom svirali Mozartove simfonije. S tri godine znao je svaki instrument u orkestru kako se zove i kako zvuči. Danas, u dobi od deset godina, on je najveći poznavatelj moje glazbe i poslije svakog koncerta zna točno svako i najmanje mjesto gdje sam ja ili netko iz Sudar Percussion ansambla, s kojima sviram, pogriješio ili doslovce jednu notu krivo odsvirao.
Umjetnička ste duša i veliki prirodnjak, pa ste prije nekog vremena zagrebački dom zamijenili seoskim imanjem. Je li to bila velika promjena za Vas i Vašu obitelj?
Budući da sam slobodni umjetnik, a moja supruga je odabrala biti meni podrška i zato je uvijek doma, kada se Marko rodio, odlučili smo se preseliti njezinim roditeljima u Hvar, gdje je Marko cijelu prvu godinu živio na suncu i na domaćoj hrani iz vrta. Nakon toga smo se vratili nakratko u Zagreb i vrlo se brzo preselili u kuću u mjesto Molvice blizu Samobora. Marko je tu nastavio odrastati u velikom dvorištu, još većem voćnjaku okružen šumom i prirodom, a sve nadomak Zagrebu. I danas smo tu, i mogu reći da život na selu ima jako puno prednosti u odnosu na velegrad. Marko je stekao prijateljski odnos prema životinjama, obožava našeg sada već drugog udomljenog psa Riu, imamo mačku koja se voli i s Riom i s Markom… Sve je to nekako prirodno i drugačije.
Čitajući o Vama, pogled nam je prelazio s jedne na drugu nagradu za Vaša djela. Impresivan životopis, priznajemo, zanima nas tko Vam je najveće nadahnuće?
Nadahnuće je nešto što dolazi iz nekih drugih sfera. Inspiracija dolazi ‒ to uvijek napominjem ‒ svakodnevnim radom, i zapravo kod mene ‒ življenjem glazbe!
Gdje god se pojavi Vaše ime, netko dobaci da ste jako zanimljiv, zaigran i otkvačen čovjek. Otkrijte nam što „jako zanimljiv čovjek“ voli raditi kad se ne bavi glazbom?
Kad imam vremena, iako je to na žalost sve manje i manje, veoma se rado uhvatim svih poslova oko kuće i u kući. Imam jako puno alata: bušilica, blanjalica, brusilica… ma svega! Svojedobno, kada je Marko bio manji, nas smo dvoje zajedno napravili krevet za njega. Nigdje se nije mogao kupiti dječji krevet za dječji madrac. Uvijek sam u svakom poslu pokušavao zainteresirati i uključiti Marka, koji je to naravno uvijek obožavao. Tako da on danas u potpunosti ima odnos prema svakoj vrsti alata i zna za što taj alat služi i što se sve njime može napraviti.
Mi smo Mama&Beba, a Vi ste u ovome broju naš tata s velikim djetetom pa ćemo Vas nakratko vratiti u prošlost. Kako ste se osjećali kad ste saznali da ćete postati otac?
Uvijek sam se nekako bojao dana kada ću saznati da ću postati otac. Moj posao je veoma nepredvidljiv jer kao slobodni umjetnik nemam plaću nego sve što zaradim zapravo je od projekta do projekta. Ta me je pomisao uvijek nekako plašila, jer imati dijete za mene u prvom redu znači zapravo najveću odgovornost koju možeš i moraš imati u životu. Naravno da se sjećam trenutka kada smo saznali da je Lukrecija trudna i sjećam se koliko sam bio sretan, ali i na neki način uplašen. Ali uz ljubav i međusobno razumijevanje sve smo to Lukrecija i ja svladali i danas smo, naravno, kao i svi roditelji ponosni na svojeg sina, ali na neki način i na sebe jer uviđamo koliko je truda bilo potrebno da odgojimo i usmjerimo Marka u prave vrijednosti koje ovaj život pruža.
Jeste li bili uz suprugu na porođaju? Jesu li supruga i beba dobile vlastitu skladbu?
Bio sam cijeli dana sa suprugom u bolnici, međutim u zadnji je čas odlučeno da mora na carski rez. Kada su napokon iznijeli Marka u onom malenom zamotuljku, ja sam uzviknuo na hodniku: “To je moj sin!” Bila je to najveća sreća u mojem životu. Kada su se Lukrecija i Marko nakon nekoliko dana vratili iz bolnice, ja sam skladao glazbu za CD Zvuci Velebita, koji su u nakladi od 45.000 primjeraka podijeljeni uz jedan časopis po čitavoj Hrvatskoj. Taj CD je za Lukreciju i Marka.
Na klaviru ste virtuoz, kakvi ste s nogometnom ili bilo kojom drugom loptom? Što volite igrati / raditi sa svojim sinom i obitelji općenito?
Volio sam kao mali igrati nogomet i zvali su me Brzi. Danas su mi samo prsti brzi na klaviru. Sa svojim sinom danas volim šarafiti oko kuće, srediti voćnjak i, naravno, vježbati udaraljke na koje se on upisao u glazbenoj školi kod profesora Gorana Goršea, s kojim ja pak nastupam i radim u Sudar Percussionu. Tako je krug u potpunosti zatvoren.
A jeste li čovjek od kuhače?
Na žalost nisam, jedino znam skuhati špagete i jaja na oko i tursku kavu!
Znamo neku djecu koja vrlo rado spavaju uz Creme Brulee Sudar Percussiona. Jeste li možda razmišljali o izvođenju dječjih, vječnih hitova u vlastitom aranžmanu? Poput one U šumici zeko…ili barem obrade glazbenih brojeva iz crtića, što Vam nakon Pink Panthera ne bi bilo strano?
Već smo Sudar i ja imali dio takvog projekta s obradama popularnih tema iz filmova i crtića te smo prošle godine imali i rasprodani koncert u Velikoj dvorani Lisinski, na kojem je bilo i veoma puno djece! Isto tako mogu reći da i danas s programom Eat Suite, koji izvodimo na našim koncertima, često bude jako puno djece koja objeručke prihvaćaju i tu glazbu koju zapravo pri put čuju. Budući da je energija, ali i vizualni doživljaj svih tih udaraljki na pozornici zaista impresivan, djeca osjećaju tu iskrenost i jednostavno uživaju na našim koncertima.
Sa sigurnošću možemo reći da će tko god Vas sluša, zavoljeti klasiku. Koliko je po Vama klasična glazba bitna za djetetov i za općenito ljudski razvoj i zašto je ljudi doživljavaju strogom i nezanimljivom?
Na ovo sam pitanje djelomično odgovorio na početku… Mislim da je stvorena neka čudna fama oko klasične glazbe kao glazbe koju može prepoznati samo određeni broj školovanih ljudi. Osobno mislim da to nije tako: da biste uživali u klasičnoj glazbi, ne trebate uopće poznavati ni umjetnost ni povijest ni slikarstvo. Samo se treba prepustiti glazbi, i ona kao takva trebala bi biti dostupnija široj javnosti, što nije. Tu se dakle stvara neka barijera zbog koje ljudi takvu glazbu smatraju strogom i nezanimljivom jer zapravo nisu imali ni dovoljno prilike da je upoznaju.
Kažu da čovjek nikad ne treba prestati biti dijete. Je li Vam to pošlo za rukom, jeste li ostali Petar Pan?
Iskreno, mislim da jesam. Baviti se glazbom znači raditi na sebi ‒ da uvijek u toj glazbi uživaš kao dijete, znači potpuno iskreno i otvorena srca. Često smo kao odrasli ljudi opterećeni sustavom i reakcijama okoline, međutim ja to uvijek nekako ne primjećujem. Poput djece. Oni su uvijek iskreni i spontani. Tako i ja pokušavam u svojoj glazbi, ali i na pozornici, uvijek biti iskren i spontan. Biti dijete!
Imate li još uvijek nedosanjani san?
Imam ‒ da letim!
Album Eat Suite, koji ste snimili sa Sudar Percussionom, sadržava pjesme nazvane po jelima, pa su tu sarma i baklava, a CD je zapakiran u veliku konzervu. Tko je bio idejni tvorac naslovnice i cjelokupnog CD-a? I zašto hrana?
Skladao sam prvu kompoziciju za Sudar, kojoj sam dao ime Barbicue, i dalje je sve jednostavno krenulo prema tom konceptu hrane. Dugo smo razrađivali ideju, i u jednom mi je trenutku palo na pamet da to treba biti velika pašteta. Nazvao sam Lim Samobor i predstavio se na telefon, a direktor Ivan Kodrić mi je tada rekao: “Sve ćemo napraviti, ovako nešto još nikada nisam niti čuo niti vidio.” Nakon toga je naš dizajner Sergej Bulić napravio uistinu sjajan posao s kompletnim vizualom limenki i shakera koje smo proizveli za naš Eat Suite.
Kad smo kod toga, jeste li veliki gurman i koja se kuhinja najčešće vidi i kuša u Vašemu domu?
Budući da mi je supruga s Hvara i obožava kuhati, kod nas je doma uvijek fina domaća hrana na stolu! Svakodnevno je na stolu puno sezonskog povrća, mesa ili ribe, fine povrtne juhe, puno razne salate, jako puno maslinova ulja, a meso sprema na svinjskoj masti, nikada na ulju. Trudimo se ‒ i u tome zaista uspijevamo ‒ da sva tri obroka provodimo kao obitelj, dakle i mama i tata i naš sin! Budući da smo i Lukrecija i ja doma, to uvijek i uspijevamo. Lukrecija je poseban umjetnik u kuhinji ‒ i zaista, tko god kuša njezinu hranu, uvijek je i u svakoj prilici oduševljen okusima i mirisima! Također, meni je lakoća kojom ona vlada u kuhinji fascinantna jer ponekad mislim kao da ima osam ruku.
Vaš recept za bračnu sreću i zadovoljstvo u životu je…?
Povjerenje, razumijevanje i međusobno pomaganje i poštivanje.
Da niste glazbenik, bili biste…?
Redatelj.
Kako ćete svojemu sinu savjetovati što da radi u životu?
Iskreno, on je već sada odlučio da se želi upisati na Muzičku akademiju i svirati udaraljke u životu. Odrasta uz mene i Sudar ansambl, ovo ljeto smo skupa svi bili na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, za koje sam ja skladao glazbu za simfonijski orkestar, zbor, Linđo, Sudar i sebe. Marko je sve to gledao i pratio od skladanja do samog otvaranja. Uživa u tome i u potpunosti se vidi kao glazbenik jednog dana.
U kakvog biste čovjeka voljeli da izraste, koje vrijednosti usađujete u njega?
Mi smo zaista oduvijek u njega usađivali povjerenje prema okolini, iskrenost i uvažavanje drugih. Išao je u waldorfski vrtić, u kojem je četiri godine jeo markobiotičku hranu, naučio toliko predivnih svari i rastao u jednoj jedinoj grupi od 25 djece, u kojoj su svi skupa bili u dobi od tri do sedam godina. Tu je također stekao vrijednosti uvažavanja, pomaganja mlađima od sebe, zajedništvo i slogu. S druge strane, volio bih da jedan dan bude samosvjestan (iako je već i sada) i da zna da je svaki čovjek na svijetu jedinstven i da postoji razlog zašto živi na ovoj našoj kugli zemaljskoj.
Vaš najveći roditeljski strah je…?
Iskreno nemam strahova. Toliko imam povjerenja u Marka da znam da sve što radi.
Škola je počela, svi su roditelji nervozni. U koji ste se razred vratili uz svojega sina i kako podnosite njegovo učenje, ispite, tremu?
Marko sad pohađa četvrti razred Osnovne škole Mihaela Šiloboda u Sv. Martinu pod Okićem. To je jedna mala škola s dvjestotinjak učenika, u kojoj je toliko predivna, gotovo obiteljska atmosfera da tu nema mjesta nervozi ni tremi. Nervoza je jedino kod nas roditelja kada gledamo knjige i programe po kojim naša djeca uče. Možda je bolje da se na taj dio ne osvrćem, jer je ovaj intervju toliko pozitivan i pun nekih lijepih tema da ga ne želim kvariti time kako svakoga dana gledamo koliko nepotrebnih i čak zaglupljujućih pitanja i tema naša djeca uče u školi. Međutim, unatoč tome, Marko svakodnevno kada se vrati iz škole, odmah nakon ručka ‒ jer mu je nastava cijelu godinu samo ujutro ‒ prvo napiše svu zadaću i sve rješava sa lakoćom. Poslijepodneva mu ostaju za glazbenu školu i druženje sa prijateljima.
Što je najbolja stvar koju ste naučili od svojega djeteta?
Održavati obećanja! Uvijek smo kao roditelji bili dosljedni u Markovu odgoju, kako u nekim “kaznama” tako i u svim obećanjima, pa makar ona bila i najmanja. Iz toga, ali i iz svega ostalog, stekli smo međusobno povjerenje s kojim danas rješavamo svaki ili manji ili veći problem, ako se pojavi.
Kakvu glazbu slušate kad ne stvarate i ne svirate?
Toliko vremena provodim skladajući i radeći u svom studiju da mi je glava, kada ugasim kompjutor, prepuna glazbe. Doma rijetko slušam glazbu, ali volim otići na koncerte klasične glazbe, pogotovo ako se radi o orkestralnoj glazbi iz doba romantike.
Opišite sebe u tri riječi koje vam prve padnu na pamet.
Blizanac, veseo i sunčan dan 🙂
