Marta Mustač bavi se pečenjem tradicionalnog kruha koji je od polja do stola potpuno prirodan, a pomaže joj cijela obitelj.
Razgovarala: Lucija Anić
Možete li nam opisati kako ste zajedno s mužem došli na ideju pečenja craft, odnosno tradicionalnih kruhova?
Na pečenje craft kruha potaknuo nas je zdrav način prehrane, želja da naša djeca konzumiraju što manje industrijski prerađene hrane, a više domaće i zdrave. Nakon iznenadne smrti muževa oca, ostala su zasijana polja, mlin na kamen, poljoprivredna mehanizacija. Bez razmišljanja odlučili smo „završiti“ poljoprivredne poslove koje je trebalo odraditi. Jedne večeri rodila se ideja da probam ispeći kukuruzni kruh, uz stručnu domaću edukaciju svoje svekrve. Nakon nekoliko ispečenih komada i pozitivnih komentara, želja za radom i napredovanjem bila je tu. S raženim kruhom krenuo je i naš OPG u kojemu proizvodimo domaći kruh bez industrijskih aditiva, koristeći isključivo prirodno, ekobrašno iz vlastite proizvodnje.
Pročitali smo da sve radite bez „kemije“ i ručno, što uključuje odlazak na polje i okopavanje kukuruza. Pretpostavljamo da nije jednostavno biti tradicionalni pekar u današnje vrijeme lanaca pekarnica?
Svaki naš komad kruha ima svoj „pečat“ i zato svaki drukčije izgleda. Sadimo isključivo domaću sortu žitarica, sve to sami sijemo, obrađujemo, meljemo, prosijavamo i od toga nastane fini komad kruha. Apsolutno ne smatramo pekarnice konkurencijom jer radimo kruh koji je poseban, koji zahtjeva dugotrajan proces pripreme, puno ljubavi i uložena truda u rad.
Živite u Donjem Mihaljevcu, što znači da ste posao i život stacionirali u prekrasnom Međimurju. Prema Vašem iskustvu, postoje li prednosti života u manjoj sredini?
Mjesto u kojemu živimo, Donji Mihaljevac u općini Sveta Marija, idealno je za obitelj koja želi živjeti zdravim seoskim načinom života. Moja obitelj ovdje ima sve, od domaće hrane, životinja, prekrasne prirode. Zapravo, ništa nam ne fali. I mi, kao odrasli ljudi, imamo mogućnosti i za zaposlenje i za rad na poljoprivredi i slobodnog vremena za boravak u prirodi s djecom.
Je li Vam cilj uskoro proširiti posao, pa da vam pekarstvo postane jedino zanimanje?
Trenutačno nam je najvažnije da se naša proizvodnja polako širi i da naš kruh ne gubi na kvaliteti, s obzirom na količinu i tjedni broj narudžbi. Svaki komad kruha radimo isključivo po narudžbi, kako stignemo, jer nam to još uvijek nije primarni posao. Naravno da imamo ideje i vizije za proširenjem posla u budućnosti i da bi bilo lijepo da nam to postane primarni posao koji radimo s puno ljubavi i volje.
Osim što se bavite pekarstvom, imate i stalni posao, ali i dvoje djece, te sve što život donosi.
Osim što se bavimo pekarstvom i poljoprivrednim poslovima koji uključuju rad jednog OPG-a, suprug i ja stalno smo zaposlene osobe. Suprug je diplomirani inženjer održivog razvoja i prometni tehničar, a ja sam njegovateljica u ustanovi za starije i teško bolesne osobe. Svaki naš dan ispunjen je maksimalno, obuhvaćen je poslom, različitim aktivnostima, druženjem s djecom, poslovima po kući i oko kuće…
Kako to uspijevate? Opišite nam svoj dan.
Ujutro u pet sati je ustajanje, spremamo se na posao, popijemo kavu, suprug i ja zajedno idemo na posao. Budući da ja radim dnevne i noćne smjene po 12 sati, dolazak kući s posla i odlazak na posao nam se ne poklapa. Nakon posla, dolaze naši OPG-ovski poslovi, a nakon toga, ako nam ostane vremena, iskoristimo ga za večernji trening i trčanje. Naravno, djeca su uključena u sve što radimo i stalno su pokraj nas.
Imate dva sina, možete li nam ih opisati. Vole li jesti vaš kruh, pomažu li u poslu?
Ponosni smo roditelji dvaju sinova, Ilije (6 godina) i Mije (2 godine). Dečki su karakterno različiti, Ilija je miran, pažljiv, mali emotivac, a Mijo je puno živahniji, voli biti dominantan, ima tu čvrstinu u svom karakteru. Suprug i ja djecu učimo da u životu budu radišni ljudi, da se trude, da znaju međusobno sve dijeliti i pomažu jedan drugome u svemu. Dečki su još mali, pa ostatak vremena provode sa bakom Katicom u igranju, šetnji, hranjenju pilića, kokoši…
Kako biste opisali sebe kao mamu i koje vrijednosti želite prenijeti djeci?
Sebe bih, kao mamu, opisala zabavnom, veselom, vedrom osobom, ali uz određenu dozu strogoće. Djecu odgajam tako da ih učim pravim vrijednostima, da znaju jednog dana cijeniti sitnice, poštivati starije od sebe, biti veseli, vedri, pametni i pomagati kad je nekome potrebna pomoć.
Zdrav život, od kruha pa sve do sporta, čini se, vaš je moto, pa i muž i Vi trčite i trenirate za maratone. Gdje nađete vremena?
U trčanju i sudjelovanju na utrkama, kao i u svemu, suprug i ja međusobno smo si velika podrška. I uvijek nađemo vremena da jedno drugoga natjeramo na trening i trčanje. Kad zajedno treniramo, to je naših „pet minuta“.
Koliko Vam u današnje „vrijeme ekrana“ znači što Vam djeca odrastaju okružena prirodom i roditeljima koji se bave tradicionalnim poslom?
Puno nam znači da im je dan ispunjen raznim aktivnostima vani, bilo da se radi o nogometu, igranju u pijesku, vožnji bicikla, sadnji vrta i slično. Naravno, u zimskim danima gotovo je nemoguće da stalno budu vani, ali ima zimskih dana koje iskoristimo za šetnju. Nastojimo da što manje budu aktivni ispred ekrana, a da više vremena provode igrajući se zajedno.
Što mislite, hoćete li svojoj djeci prenijeti ljubav prema seoskom životu, i je li Vam to cilj?
Cilj nam je svojim načinom života djeci prenijeti i usaditi ljubav prema seoskom načinu života, koji uključuje zdrav način prehrane, ljubav prema životinjama i zemlji. Djecu učimo pravim vrijednostima u životu, da znaju cijeniti male stvari.
