Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da je prije samo nekoliko desetljeća zanimanje krojačica bilo kudikamo češće. Nije pogrešno reći ni da su mališani bili češće odjeveni u odjeću šivanu – njima po mjeri. Danas je malo takvih sretnika. Mama i krojačica Marija Borovec ispričala nam je cijeni li se njihov rad zbog toga više ili ipak – manje. Jedno je sigurno, njezina ga malena Ema itekako cijeni!
Razgovarala: Nataša Krstičević
Činjenica je da je krojačica sve manje! Kako ste se Vi našli baš u tom zanimanju? Je li tome kumovao netko u obitelji?
Na završetku osnovne škole baš i nisam bila sigurna kojim bih se poslom htjela baviti. U bližoj obitelji nitko se nije bavio šivanjem, pa nisam imala nikakav doticaj s tim zanimanjem, ali nekako po preporuci mame upisala sam školu za krojačicu. Za vrijeme školovanja odrađivala sam praksu u jednoj krojačkoj radionici gdje su me naučili svim ljepotama toga posla. Zavoljela sam taj posao i već se dvadesetak godina bavim šivanjem.
Osim klasičnih, svakodnevnih stvari, šivate povremeno i kostime za TV emisije i kazalište. Je li to najzanimljiviji dio posla? Koliko tu radi mašta, a koliko je toga zadano?
Sam posao funkcionira tako da mušterija kojoj se šiva ili kostimografi koji osmisle kostime za neku emisiju ili predstavu donesu sliku, odnosno skicu kostima. Isto tako i materijal od kojega se kostim mora napraviti. Na skici to sve izgleda jednostavno jer papir doista podnosi sve. Kod same izrade kostima stvari su malo drukčije. Krojačica koja radi kroj, kroji i na kraju šiva, mora osmisliti kako to sve napraviti da bi dobiveni proizvod bio što sličniji skici, a mušterija zadovoljna. Skica se mora poštovati i mora se napraviti kostim najsličniji skici, a onaj tko šiva, svojom vještinom i kreativnošću na kraju kostimu daje završnu ljepotu.
Imate kćer kojoj je sada skoro šest godina, Emu. Oduševljava li nju Vaš posao? Ima li i ona svoje narudžbe kod Vas? 🙂
Kao i svaka djevojčica te dobi, i Ema voli odijevanje, presvlačenje i, naravno, haljinice. Vrlo često me pita: “Mama što si danas šivala?”. Onda joj pričam kakve sam haljine šivala i pokazujem joj slike. Često se, dok šivam, Ema pokraj mene igra. Dam joj krpice, pa ona po njima šara krojačkom kredom, spaja ih iglicama, ukrašava raznim cvjetovima. Gleda što ja radim i pokušava me oponašati. Kad joj se nešto sviđa, kaže da moram i njoj tako nešto sašiti. Naravno, kao i sve djevojčice, najviše voli lepršave, tilaste haljinice kao u dobrih vila, princeza i kraljica.
Je li upravo ona Vaša najzahvalnija mušterija? Nije tajna da se djevojčice nerijetko vole presvlačiti i odijevati raznoliko. Je li već shvatila kako od komada materijala može nastati njezina nova najdraža suknjica?
Ema voli kad joj šivam. U krugu naše obitelji i prijatelja jedina se bavim ovim poslom. Kad joj nešto sašijem, to smatra posebnim. Jako je ponosna i svima govori da joj je to mama sašila. U tom trenutku njezin osmijeh i njezina sreća meni su nagrada za uložen trud i poticaj za novi posao za najdražu mušteriju. Naravno, kostimi za nju rađeni su s najviše ljubavi i donose najviše sreće.
Iza nas je vrijeme karnevala. Jeste li bili pretrpani poslom, kako „stvarnim“ poslom, tako i ispunjavanjem želja za karneval? Što je Ema poželjela biti ove godine?
Ove godine zauzeti smo izradom kostima za jednu plesnu TV emisiju, tako da su svi drugi kostimi ostali po strani. Imala sam posebnu narudžbu za maskenbal ‒ Ema je poželjela biti kraljica. Napravila sam joj dugu lepršavu haljinicu od svile s puno tila, čipke i cvjetića. Primile smo pohvale od svih koji su je vidjeli i doista je bila poput male kraljevne.
Radi li ona već sada na vlastitim kreacijama? Pokazuje li zanimanje za Vaš posao?
Voli se igrati krpicama. Materijale omota oko sebe i tako si stvara haljinice; duge, kratke, na jedno rame. Često te haljine imaju šlep koji se vuče po podu, pa me onda pita što mislim o tome, ovako ili onako. Onda to moramo uhvatiti iglicama, i tako si ona stvara svoju modu. Kada šivam njoj, voli biti prisutna i gledati što radim, pa je to ujedno i naše zajedničko vrijeme.
Kako biste reagirali kad bi jednoga dana poželjela raditi isti posao? Biste li je podržavali bez obzira na sve?
Doista volim svoj posao i uživam u njemu. Mislim da bi svi trebali raditi ono što vole. Da Ema izabere ovaj posao, ali i bilo koji drugi, podržala bih je, jer smatram da bi trebala raditi ono što voli i što je veseli.
Ide li Ema u vrtić? Voli li ići u vrtić?
Ema voli ići u vrtić. Ondje se druži sa svojim prijateljicama, s kojima se druži i izvan vrtića. Često zajedno s prijateljicama ide na igranje u parkić, na vožnju biciklom, rolanje i u kazalište.
Kakav je osjećaj vidjeti svojih ruku djelo na nekome, na pozornici ili pred kamerama? Je li to ono zbog čega radite ovaj posao?
Svi mi radimo neki posao prije svega da bismo zaradili potreban novac. Ipak, ono najljepše u ovom poslu svakako je to što pri završetku posla vidim ono što sam napravila. Vidim u što je uložen trud, u što je potrošeno vrijeme. Predivan je osjećaj znati da sam napravila nešto što drugima koristi. Za kazalište i televiziju rade se posebni kostimi koji se ne mogu nositi svakodnevno. Najčešće su to unikati. Predivan je osjećaj znati da sam svojim radom pridonijela tome da taj kostim netko zavoli i da se dobro osjeća u njemu. Za svaku je krojačicu najveća nagrada čuti kada drugi pohvale ono što je napravila.
