Vrtić, riječ od koje bi mi se na samu spomen pojavile suze u očima. Ja kao mala nisam voljela vrtić i meni se to razdoblje strašno zamjerilo. U mom slučaju sve je bilo zbog tete koja nije bila za taj posao i očito se na nekom moralo prelomiti. Ukratko, tukla me, kasnije je dobila otkaz, ja sam s dobrom tetom preseljena u drugi objekt, ali niti to nikada više nije pomoglo…
I kako da ja onda nakon takvog iskustva imam vjeru u vrtić i u osobe kojima ću ostavljati svoje dijete? Bilo mi je strašno teško pripremiti se da ću jednog dana svoje dijete zbog njegove dobrobiti trebati voditi u vrtić, ali sam dala sve od sebe i sada sam najponosnija što smo zajedno uspjeli!
Pokušaj prvi
Svoje starije dijete sam odvela u vrtić s njegovih godinu i 7 mjeseci jer sam bila uvjerena da mu je potrebno društvo. Mi živimo u kvartu gdje nema djece i parkova i gdje za svako druženje moraš sjedati u auto i odlaziti nekamo, pa mi je bilo zgodno rješenje da ga se odvedem na dva do tri sata u vrtić, čisto da se malo poigra i zadovolji potrebu za druženjem jer je bio izuzetno društveno dijete.
Ali, pogriješila sam!
Prvo što sam ga upisala u privatni vrtić u kojem sam doživjela neugodna iskustva, ne tako strašna kao kod mene, ali… Jednom sam došla po dijete i ugledala ga kako plače u parku i ne želi ući unutra, a teta ga za nogu vuče po podu do ulaza… Nikada ga više tamo vodila, a kasnije sam saznala da se jedno po jedno dijete ispisivalo iz tog vrtića.
Grešku koju sam tada kasnije sam skupo plaćala jer je moje društveno dijete postalo dijete koje se boji i koje nisam smjela nigdje više ostaviti niti 5 minuta.
To je trajalo godinu dana, nakon čega sam ga počela malo po malo voditi u igraonice gdje smo svakodnevno zajedno odlazili i dogovarala sam s tetama da svaki puta malo po malo ostaje 5 minuta sam, pa 10 minuta, pa 15 minuta i tako sve dok ne bi došli do jednog sata.
Samo da vidi da sam tu i da ga neću ostaviti, da mu može biti lijepo i bez mene. To sam počela raditi godinu dana prije vrtića, tako da kada je kretao u vrtić on je bio spreman! Ali ja nisam bila…
Pokušaj drugi
Nisam htjela da moj sin ispašta zbog mene jer znam da mu ja prva trebam biti primjer pa sam upisala jedno predavanje "U vrtić bez suza" i nakon samo tri sata predavanja sam shvatila što da radim i gdje griješim.
Dan danas sam od srca zahvalna što se to predavanje pojavilo baš tjedan dana prije njegovog polaska u vrtić.
I onda je došlo vrijeme da se krene… Prvo ga nisam ja trebala voditi da se slučajno ne rasplačem, ali onda sam s obzirom na to da sam bila na predavanju koje me ojačalo, krenula zajedno s njim.
Prvi dan je bio sat vremena, već drugi dan je bio par sati i neko vrijeme sam dolazila po njega nakon ručka, a onda nakon nekih mjesec dana je odlučio da može spavati u vrtiću i dolazila sam po njega u vrijeme kada svi roditelji dolaze po svoju djecu.
Ne znam ja li je plakao svega dva dana samo kada bi se odvajali i to je to. I ja sam presretna zbog toga!
Znam da je to zato što smo stvarno uložili puno truda i vremena u njegovu separaciju, ali i zato što smo imali tu privilegiju da bude u vrtiću onoliko koliko mu odgovara jer sam ja bila na porodiljnom i mogla sam dolaziti po njega prije ručka.
I drugo dijete uskoro kreće u vrtić
S drugim djetetom to baš i neće biti slučaj, ali me opet tješi to što će mlađi ići u grupu sa starijim pa će imati njegovu potporu i zaštitu i onda valjda neće biti takav problem.
Ja se nadam da će meni osobno biti lakše sada s drugim, jer sam sa starijim bome isplakala dušu prvih par dana, ali naravno onda kada on to nije vidio.
Ono što bi ja svakom roditelju preporučila je da svoje dijete ako je ikako moguće ne upisuju u vrtić prije treće godine jer do tada dijete potrebe za društvom nema i premalo je, tada mu treba samo jedna osoba koja će se brinuti za njega.
Meni je super što su i same tete u vrtiću rekle da su jaslice nužno zlo, tko ne mora neka ih izbjegava i ja se u potpunosti slažem!
Ako nemate izbora, što je tu je… Bitno je samo da puno razgovarate s djetetom, vodite ga u vrtić s osmijehom na licu, budete mu potpora, ja sam svom često pričala: "Joj blago tebi ti ideš u vrtić, a ja ne mogu!" i tako neke rečenice…
Svaki dan smo, posebno prvih nekoliko mjeseci intenzivno kroz igru i smijeh pričali o vrtiću, svaki odlazak u vrtić je bio igra i smijeh, a ja sam redovito razgovarala s tetama.
I to je ono što sam vam još htjela napomenuti. Trebate razgovarati s tetama jer je komunikacija među vama vrlo vrlo važna.
Ako želite mirna srca ostavljati dijete u vrtiću, bez razmišljanja što on tamo radi i kako mu je, jednostavno razgovarajte s tetama i vidjet ćete koliko ćete se smiriti i mirniji ostavljati dijete. Isto tako ako vam nešto smeta, vi morate razgovarati s tetama, nikada nemojte šutjeti jer ni one mogu znati da nešto trebaju promijeniti ako im vi sami to ne kažete.
Držim palčeve da vam privikavanje na vrtić prođe što bezbolnije i da odlazak u vrtić bude ono što stvarno treba biti, a to je mjesto veselja i igre koje će uvijek biti u lijepom sjećanju i koje će biti temelj za budući život mališana.
Tekst: mama Ana Zibar
www.zenskisvijet.com
– veljača 2018. –
