Maja Bonačić nije naša nova gošća, ali njezini podvizi ne prestaju nas iznenađivati! Ona je psihologinja, terapeutkinja igrom, triatlonka, maratonka… Ona je mama koja pomiče granice, a što god radi, radi i za svoju osmogodišnju Kalu – one su Team Kala!
Povod zbog kojega smo Vas ponovo ugostili u našem časopisu je Vaš nedavni, gotovo nevjerojatan pothvat. Odradili ste Everesting – uzastopno penjanje na planinu dok ne ispunite visinu Mount Everesta – najprije biciklom, pa onda nakon dva tjedna i pješice. Biciklom ste se popeli 27 puta, a pješice 14 puta zaredom. Trenutačno ste jedina žena na svijetu koja ima oba Everestinga! Čestitamo! Kako ste uopće to izdržali? Što Vas je tjeralo da idete dalje i ne odustanete?
Moram ispraviti samo informaciju, nisam jedina, ima još jedna Australka, ali sam jedina osoba na svijetu (uključujući dečke) koja je odradila oba Everestinga u istom mjesecu, točnije u 20 dana razlike. Inače sam taj tip, u smislu da volim višesatne izazove, to me veseli i ujedno mi je odmor od svakodnevnog života. Doduše, ne baš takav tip aktivnosti, koji je dosta fizički zahtjevan. Obje aktivnosti imale su humanitarni značaj, Everesting biciklom za udrugu Veliko srce malom srcu, a za Everesting trčanjem bilo je nešto više vremena pa je organizirana i velika brzinska akcija, u kojoj je skupljeno gotovo 48 000 kuna za udrugu Dar iz Osijeka i njihov projekt „Zima s terapeutom“. To mi je posebno drago jer znam osobno dosta roditelja iz te udruge i znam koliko se trude da pruže što bolji život svojoj djeci, ali i djeci cijele zajednice koja su u spektru autizma. Udruga ima jako puno članova iz cijele županije te su sami puno toga osigurali, što je sustav trebao osigurati. Ja sam Ani iz udruge predstavila ideju, uključio se Marin volonterski s marketingom i cijela se priča sama zakotrljala. Što se tiče same pripreme, sredinom kolovoza (dakle, dva tjedna prije prvog Everestinga) doznala sam da uopće postoji nešto što se zove Everesting i odmah sam odlučila to napraviti. Našla sam jedina dva slobodna vikenda i rezervirala ih za Everestinge. Eto, toliko sam se pripremala. ?
U kojim Vam je dijelovima bilo najteže? A kako ste se osjećali kad ste odradili i te posljednje metre i popeli se na sljemenski Everest?
Bilo mi je teško tijekom drugog Everestinga, prvi je prošao bez nekih većih kriza. Tijekom trkačkog Everestinga padala je sedam sati baš jaka kiša, bez prestanka, a kako sam išla po strmim šumskim putovima, u biti sam trčala kroz potok, visoku travu i preko kamenja. Kad sam ostala sama navečer u šumi, ali doslovno sama, ulovio me neki jad. Ne u smislu da odustanem, nego mi je bilo baš teško samoj po noći bauljati po planini, u totalnom mraku. Fizički sam bila skroz okej, nije bilo većih kriza, iako nisam baš fizički zdrava krenula na taj drugi Everesting. Kako je tu drugu noć/jutro bio 8. rođendan moje kćerke, njoj sam posvetila (i otkupila) zadnji uspon, tako da je bilo tu i suza. U svakom slučaju, jako osoban i katarzičan trenutak za mene.
Sami za sebe kažete da imate ADHD i da je to jedan od razloga zašto se odlučujete često pomicati granice na mnogim područjima. Što biste poručili roditeljima djece s ADHD-om? Je li važno samo ispravno kanalizirati tu prekomjernu energiju?
Ovisi naravno o vrsti i težini ADHD-a. Moj mozak samo prebrzo radi, stalno nešto fantaziram i ne mogu biti doma mirno. Termin „hiperaktivni sanjar“ najbolje me opisuje. Nemam ni TV, izluđuje me ništa ne raditi. Svakako treba gledati kako se bilo koji deficit ili problem može pretvoriti u nešto korisno ili manje socijalno neprihvatljivo. Dakle, preusmjeriti, ne braniti. I naravno, prihvatiti. Ja sam dugo mislila za sebe da sam glupa, jer sam često gubila okolo stvari. Nije mi bilo jasno, na primjer, kako mogu izgubiti tri para tenisica za tjelesni u mjesec dana. A bogme ni ikome iz moje obitelji, tako da tu nisam baš nailazila na razumijevanje. Danas mi je stan vrlo precizno organiziran, da smanjim vrijeme traženja gdje sam što ostavila ili spremila, pametni telefoni me spašavaju kalendarima i alarmima. Ali svejedno znam i dalje imati neugodnosti, jer jednostavno zaboravim. A paralelno mogu raditi 100 stvari i multitaskati. Baš bizarno ponekad.
Kako je Kala reagirala na ovaj Vaš podvig? Sigurno je bila ponosna! Kako Vas je dočekala kad ste se vratili nakon tih gotovo 27 sati penjanja?
Ha-ha, ma iskreno, Kala to još i ne razumije. Ili su joj te moje ludosti postale normalne, ipak od rođenja živi sa mnom. Kad sam joj rekla da idem na natjecanje od 24 sata trčanja, samo me pitala hoću li pobijediti. Nije obrvu podignula.
Kad sam doznala za Everesting, odmah sam odlučila to napraviti dva tjedna kasnije. Eto, toliko sam se pripremala.
Puno radite s djecom iz spektra autizma. Što Vas posebno privlači u radu s tom populacijom?
Kroz rad i edukaciju naučila sam da ne postoji ni jedno razvojno odstupanje gdje je veća razlika između kapaciteta i vještina koje dijete pokazuje, a most između toga je socio-emocionalni razvoj i podrška u tome. Naime, na našim se prostorima jako puno stavlja naglasak na bihevioralne terapije, što je iz mog iskustva krivi put, odnosno pristup. Ponašanje je posljedica onoga što je unutra, zadnja postaja. Treba raditi s onim što je unutra, a ne samo s produktom, odnosno ponašanjem. Jedan od tih putova je igra, a kako sam i sama terapeut igrom, to je nešto što je meni dobro poznato.
Pored svega što radite, sigurni smo da slobodno vrijeme s Kalom provodite na najbolji mogući način. Otkrijte nam što radite, kako se zabavljate, kakve uspomene stvarate? Imate li neke svoje male rituale?
Kala i ja najviše volimo ručati skupa, pogotovo ako odemo negdje na neko varivo, a poslije toga na sladoled i makarone. Osim toga, često treniramo skupa, u smislu da je podrška mojim trkačkim treninzima, nerijetko me prati na biciklu. Ponekad odemo skupa i na bazen ili na primjer planinariti. Nemamo kod kuće TV, tako da svakako provodimo zajedničko vrijeme bitno drukčije od većine ljudi oko nas. Dok je bila beba, trčala sam s njom u kolicima, pa je ona oduvijek dio mog sportskog puta. Posebno su mi drage njezine petice na utrkama ili kako joj je važno da mi doda nešto s okrepe. Ne zovemo se uzalud Team Kala. ?
Foto. privatni album
Razgovarala: Nataša Krstičević
