Nisam baš najmlađa mama, za početak. Sjećate se Černobila? Nisam ga tada kao prvašić posebno doživjela, ali sam itekako doživjela to što nisam mogla van.
Kad su me napokon pustili kratko na dvorište, sjećam se da sam silno patila jer curku s kata iznad nas roditelji još uvijek nisu pustili. I sjećam se da sam bila ljuta na svoje roditelje što me ne puste van.
Ne sjećam se koliko je to trajalo, ali radilo se o danima. Pred nama su, po svemu sudeći u najboljem slučaju, tjedni. Tjedni. Trudim se nekako zamisliti kako bi to moglo izgledati. A onda se u mislima pucnem po prstima i kažem „Ne to raditi!“.
Tko to može shvatiti?
Te 1986. godine nisam pojma imala što se u biti događa. Ovih 30-ak godina više me nije učinilo ništa pametnijom po tom pitanju, pa mi se i danas čini da ne mogu pojmiti sve ovo što se sad događa. Znate zašto? Zato što ovakve situacije nisu nešto što ljudski mozak može lako shvatiti. Ili uopće. Jer ovo nisu normalne, ljudske situacije.
Kad si zatvoren u svom domu, ne možeš u park, ne možeš se poigrati s prijateljem, ne možeš izaći van na prvi snijeg… Na koga ćeš se prvo naljutiti? Na onog tko ti je najbliže. Moram to neprestano imati na umu: klinci zabranu gledaju kroz nas. I zato se ljute na nas. Kad nas ne slušaju, kad bjesne, kad vrište i prkose, kad plaču bez razloga – ne žele vama uništiti dan. Samo im je teško, jako teško.
Van pameti
Naravno da povremeno poludim. Svi ćemo povremeno ludjeti. Ali u takvim situacijama dječjeg bijesa prema nama samo je jedan pravi lijek – zagrljaj. Isto vrijedi i za bratsko-sestrinske svađe. Ja sam ih, iskreno, već počela u velikom postotku ignorirati. Neke „moderiram“, neke preusmjerim, a neke ignoriram. Moraju i oni naučiti puno toga ovih dana…
Mi smo i inače glasna obitelj. Jaaako glasna. Ovih smo dana suludo glasni. Borbe oko dozvole za penjanje na gornji krevet ili ulazak u šator postale su s vremena na vrijeme potpuno sulude. Ali igra u koju se zajedno uvuku i potraje dugo, ulijeva mi nevjerojatan mir i daje snagu za ona druga, teško prebrodiva razdoblja.
Zagrljaj je jedini lijek
Kratko i jasno? U vremenu koje je pred nama svi ćemo pucati po šavovima. Svi ćemo se voljeti. Svi ćemo se mrziti. Svi ćemo se grliti. Svi ćemo poželjeti pobjeći daleko od svega. Svi ćemo poželjeti zauvijek ostati na okupu. Svi ćemo biti najbolji roditelji na svijetu. Svi ćemo biti najgori roditelji na svijetu. Svi ćemo se optuživati. Svi ćemo uvažavati sve i svašta. Svi ćemo dopuštati više nego ikad. Svi ćemo zabranjivati jako puno. Svi ćemo se smijati i svi ćemo plakati.
I znate što? Sve je to ljudski. To moramo imati neprestano na umu. Roditelji se sad osjećaju kao da su na posebno teškom testu u svem ovom ludilu. Ali znate što? I klinci se osjećaju jednako. A njima je još manje toga jasno. Opraštajte im najviše dosad, imajte za njih više razumijevanja nego ikad i volite ih više od onog što ste mislili da je najviše.
Tekst i foto: Mama Nataša
