Subota, 8. rujna 2012., velik dan u životu mojih prijateljica Darije i Maje. Darija ima promociju, postala je magistra farmacije. Iako su prekrasni dani našeg studiranja iza nas, silno se veselimo što ćemo uskoro moći isprobati sve testere onih finih kremica iz ljekarne.
Drugi dio dana provodim s Majom; dečki bicikliraju po Sljemenu, a mi ih dočekujemo u Bistri i ubijamo se u pizzi. Kad smo napokon u kasnim večernjim satima krenule prema stanu, Maja mi spominje kako bi trebala u ljekarnu. Pitam je što joj treba, a ona samo nešto promrmlja… Ok, stižemo, ali ljekarna ne radi. Ipak je dežurna ona na Trešnjevci. Ponovo ju pitam: „Majo, a po kaj idemo?“, a ona će onako uzbuđeno: „Po test za trudnoću! Nisam znala kako da ti to kažem jer znam koliko bi ti voljela zatrudnjeti.“ Čim smo stigle u stan, Maja se „testirala“ i objavila mi sretnu vijest.
Meni je bilo silno drago zbog nje, a njoj jako žao što kod mene nikako nema „plusića“.
Nakon nekoliko dana i ja sam kupila test, iako još nije bilo vrijeme za testiranje. Ionako to radim svaki mjesec. Jako sam nestrpljiva, i iskoristim taj test, kad ono – nevjerica! Plusić! Ali i dalje nevjerica, plusić je jako blijed, možda mi se pričinjava. Ovaj put kupujem digitalni tester. Ponovo plusić. Nije moguće. I dalje se suzdržavam od pretjeranog veselja. Odlazim u laboratorij i vadim „betu“, i tako pet puta, i da, da…“duplala“ se! Woow, stvarno sam trudna, a to mi je tako nestvarno!
PRVO TROMJESEČJE
Prvo tromjesečje obilježio je burek: jedan u 7 sati na putu za posao, a drugi oko 13 sati pri povratku s posla. Cijelo vrijeme osjećala sam se „normalno“, a to bih govorila i kada bi me pitali kako sam. Jedino što sam uživala u bureku i puno spavala. Mučnine su me potpuno zaobišle, pa sam u ovom razdoblju dobila najviše kila. S nestrpljenjem sam čekala svaki odlazak ginekologu, a imala sam dojam da se i on veseli novoj bebi. Nismo se slagali oko termina porođaja: on je odredio 29. svibnja, a meni je to bilo prekasno! Zašto? Zato što će beba onda biti horoskopski blizanac, a baš bi bilo lijepo da bude bik, poput mame! „Blizanci su neki čudni, ni ne znam nekog normalnog blizanca“, kažem ja doktoru, na što će on: „Ha-ha-ha, pa ja sam vam Blizanac!“ Stvarno smo se lijepo nasmijali!
Posebno pamtim ultrazvuk iz 12. tjedna jer je beba bila silno aktivna, a kretala se poput guštera. Vrlo smo rano odabrali imena: za djevojčicu Barbara, a za dječaka Gabrijel. Ja sam cijelo vrijeme vjerovala da će biti dječak. Nisam imala feeling, već je tako pokazao kineski horoskop na internetu, za koji mi je link poslala Maja, ali i Darijino gatanje potvrdilo je isto.
DRUGO TROMJESEČJE
Početak drugog tromjesečja obilježio je još jedan ultrazvuk. Tata i krsna kuma nisu se mogli dogovoriti koji će ići vidjeti bebu, pa su na kraju išli oboje. Doktor Blizanac nije imao ništa protiv i lijepo on nama govori: „Vidite ovo, vidite ono, vidite da piše nema, dakle, curica je…“ Tata i kuma se rastopili, a ja: „Pa kako?“ Sve troje me čudno pogledaju, a ja im lijepo kažem da je kineski horoskop pokazao da će biti dječak, što je, naravno, potvrdilo i Darijino gatanje.
I tako, nakon četiri mjeseca mog uvjerenja da imamo dečkića, privikavam se na curicu. Tijekom drugog tromjesečja obilazili smo trgovine te kupovali odjeću i ostalu opremu za bebu. Nismo mogli dočekati da se rodi. Vrijeme nam je sporo prolazilo jer smo bili jako nestrpljivi. Tome je pogodovala i duga zima. Čim je stiglo proljeće, mi smo krenuli u duge šetnje, a dani su brže prolazili.
TREĆE TROMJESEČJE
Iako sam već bila u sedmom mjesecu trudnoće, i dalje sam se osjećala „normalno“, štoviše, još „normalnije“ nego u prethodnim mjesecima jer više nisam osjećala veliku glad, hranila sam se kao i prije trudnoće, a ni vaga više nije pokazivala veliki prirast.
Maja treba roditi samo tri tjedna prije mene pa smo se redovito čule i razmjenjivale trudnička iskustva. Naša beba bila je mirna još u trbuhu. Kretala se, ali obzirno i nježno. Često sam čula kako žene bebine pokrete opisuju kao „ritanje“, „udaranje“, „izbijanje rebara“, itd., ali ni jedan od tih izraza uistinu ne opisuje kretnje naše Barbare, i bilo mi je neobično kad bi me ljudi pitali rita li se beba. Trbuh mi nije bio pretjerano velik. Tek sam u devetom mjesecu osjetila njegovu težinu i veličinu.
Maja je 26. travnja rodila prekrasnu djevojčicu Emu. Nisam mogla dočekati da i ja rodim! Kako se trudnoća primicala kraju, priželjkivala sam da se beba što prije rodi tako da bude bik, ali imala sam osjećaj da će zauvijek ostati u meni. Nisam ni po čemu osjećala da se porođaj približava. Aktivna sam bila do posljednjeg dana.
STIGAO JE I TAJ DAN
Taj sam posljednji dan trudnoće cijeli prespavala. Bila sam neobično jako umorna. Vjerojatno se tijelo pripremalo za veliki dan. Oko 18 sati počela je istjecati plodova voda. Otišli smo u KBC „Sestre milosrdnice“ i rekla sam da mislim da mi curi plodova voda. Ispostavilo se da je to uistinu to, ali trudova nije bilo.
Tako mi je to nestvarno sve bilo! Postalo je itekako stvarno kada su me smjestili u boks te dali gel za poticanje trudova i otvaranje. Cijelu noć suprug je bio uz mene. Trudovi su bili bolni, ali nekako podnošljivi. Nažalost, ujutro sam bila otvorena tek „prst“. Dobila sam famozni drip. Tada kreću neizdrživi, razarajući i nepodnošljivo bolni trudovi i mučnina. Iako sam tijekom cijele trudnoće bila protiv epiduralne, sada mi je ona bila jedini spas. Nažalost, dobila sam ju tek oko 10.30 sati. U tom trenutku bila sam otvorena (koliko se sjećam) samo „tri prsta“.
Cijelu noć nisam spavala i bila sam na izmaku snaga. Suprug Damir bio mi je od iznimne pomoći. Cijelo je vrijeme bio u rađaonici, masirao mi leđa i tješio me. Svima bih preporučila da povedu supruga na porođaj. Uz epiduralnu sam se počela relativno brzo otvarati. S obzirom na to da više nisam imala snage, nisam mogla ni pravilno tiskati. Pomogla mi je doktorica, i u 14.34 napokon je na svijet stigla naša mala Barbara.
Bilo je to 23. svibnja, šest dana prije termina. Savršena je.
Ljubav na prvi pogled uistinu postoji: čim sam je ugledala, zaljubila sam se u nju…
