Prošle su dvije godine otkako ste prvi put ugledali maleno stvorenje u koje ste se, shvatili smo čitajući Vaše intervjue, zaljubili na prvi pogled! Jesu li Vam te dvije godine jednostavno proletjele, kako se to roditeljima obično čini? Elena je sad već prava toddlerica! Kako ste doživjeli te dvije godine iza vas?
Moram priznati da su mi zaista proletjele ove dvije prekrasne godine, pune neopisivih emocija! Gledam svoje malo zlato i vidim da više i nije tako malo. Prava je curica bucmastih obrazića i nožica, koja već priča na veliko i bira odjeću koju bi obukla, dobro zna što hoće i kako to postići, i koja zna biti jako odlučna i uporna.
Kako se razvijala Vaša ljubav prema malenom biću od onog trena kad ste ju prvi put privinuli na prsa, sićušnu, pa do danas kad je već osoba sa svojim zahtjevima, željama, idejama…?
Od trena kad sam ju prihvatila u ruke nakon porođaja, sve se promijenilo… Sve je dobilo neku drugu dimenziju, ona je postala najvažnija, najljepša, najdragocjenija stvar u mom životu. Rezultat velike ljubavi, savršena u svakom pogledu. Obožavam je više od svega na svijetu.
Čega se najintenzivnije sjećate iz razdoblja kad ste došli kući s malenim smotuljkom? Jeste li bili imalo pogubljeni ili ste sve svladali kao od šale?
Kada sam došla doma iz rodilišta, pala sam u veliku paniku. Kući su me dočekali svi… Svi su htjeli vidjeti bebu, čestitati, pričati o porođaju, svi su htjeli dati pokoji savjet, što treba raditi a što ne… kako ovo, kako ono… Sva sam se bila pogubila. No čim sam ostala sama s mužem i njom, sve je odjednom profunkcioniralo. Majka najbolje zna što treba, osjeća to. Postoji taj neki instinkt, valjda, koji mi žene nosimo u sebi, treba imati samo hrabrost slijediti ga.
Kojeg ćete se trenutka zauvijek sjećati?
Ima ih puno, zaista, ali sigurno ću uvijek pamtiti kada sam je prvi put zagrlila i stavila na prsa…
Uz Vas je, pretpostavljamo, najviše bio Vaš suprug Boris. Kako se on snašao u očinskoj ulozi? Nekad je očevima mrvicu teže jer ipak nisu nosili dijete u sebi devet mjeseci…
On se zaljubio u nju odmah! A kako i ne bi, kada se rodila, bila je ista on!
Elenu i Vas veže posebna veza, naslutili smo iz mnogih Vaših izjava. Znači li to da je ona ipak mamina ljubimica, iako za djevojčice kažu da su tatine princeze…
Ona je sigurno tatina princeza, tata je obožava, ali ono što ja osjećam prema njoj riječima ne mogu opisati. Divno je dijete, puno ljubavi, stalno nas ljubi i grli, još od kada je bila beba. Navečer je obvezno moram uspavati, obožava vrtiti moju kosu prstima, to je umiruje, jer zna da je tada mama uz nju.
Kako se vas dvije danas slažete? Nalazite li lako zajednički jezik? Što Elena trenutačno najviše voli raditi, kako najviše voli provoditi vrijeme? U čemu Vi najviše uživate s njom? Koji su Vam obiteljski trenuci najdraži?
Slažemo se odlično! Obožava pjevati, plesati, čitati slikovnice, ide sa mnom u kazalište, zna neke predstave napamet. Stalno govori mama eva , mama eva! (mama pjeva). Voli oblačiti moje štikle i šeće po kući s torbicom i viče pa-pa. Voli nositi mašnice i špangice, i pred ogledalom vikati epa! (lijepa!). Zajedno sadimo cvijeće u našem vrtu u Istri, kuhamo i radimo si frizurice…
A kako je to izgledalo prije nego što ste upoznali malenu Elenu? Kako je izgledao Vaš porođaj? Hoćete li ga pamtiti po dobrom? Rodili ste u riječkom rodilištu koje rodiljama nudi ipak nešto veću mogućnost izbora nego većina drugih rodilišta. Jeste li to iskoristili?
Prije nego što sam rodila, odležala sam neko vrijeme u bolnici jer sam imala nekih problema… Imala sam priliku upoznati sve doktore, sestre, ostale pacijentice-trudnice, i sklopila jedno vrlo lijepo prijateljstvo s jednom od njih. Tako da sam bila spremna na sve. Porođaj je sam po sebi iznenađujuće dobro prošao, u svakom slučaju smo ga morali planirati. Suprug je bio uz mene i zajedno smo mogli podijeliti najvažniji trenutak u našim životima. Riječko je rodilište zaista vrhunsko i što se tiče opreme i što se tiče osoblja. Ovim bih putem, iako su prošle dvije godine, htjela zahvaliti još jednom profesoru Olegu Petroviću i svim ostalim doktorima i sestrama riječkog rodilišta na svemu što rade za nas žene, buduće i novopečene majke.
Čitajući o Vašem majčinstvu, lako se dobije dojam da je sve baš idealno. No, je li bilo ipak trenutaka kad stvarno nije bilo lako, kad nije bilo sve ružičasto?
Najveću sam traumu imala kod dojenja. Strašno sam htjela dojiti i bila sam odlučna u tome, a kada ja nešto odlučim… Imala sam strašne bolove, žive rane, ronila sam suze svaki put kada bih dojila. Počela sam se bojati svoga maloga anđela koliko me boljelo… dok mi jedan dan nije došla sestra Nataša i sugerirala da upotrijebim silikone za bradavice. Spasila me je! Dojila sam godinu dana s tim silikonima – ali sam dojila!
Jeste li se mučili s odvikavanjem od dojenja ili je ona jedno od one djece koja sama kažu – dosta? Jeste li se mučili s hranom ili je mala izjelica?
Dojila sam točno godinu dana, a onda se ona jedan dan samo okrenula na drugu stranu i zaspala! Te dane sam imala turneju, pa se znalo dogoditi da je tata Boris stavi na spavanje (tada sam je dojila samo navečer i ujutro). Nakon dva dana, kada sam joj ponudila cicu, nije uopće reagirala. Mene je to strašno pogodilo, jer psihički JA nisam bila spremna. Jako mi je falila ta bliskost, ta njena glavica na mojim prsima… Ali onda sam pomislila: Tako njena priroda hoće, nema više potrebe, ako budem forsirala dojenje, postat će ovisna i svjesna, pa ću tek onda imati problem i stvoriti joj traume. I tako sam u lipnju 2014. na Lošinju prestala dojiti.
Jesu li Vas brinuli kakvi strahovi prvih mjeseci Elenina života? Jeste li se brinuli radite li sve kako treba? Ili Vas možda više ipak brine ovo razdoblje odrastanja?
Naravno da jesu… Stalno sam provjeravala diše li, bilo me je strah da premalo jede, jer kako sam dojila, nisam nikada bila sigurna koliko je točno pojela. Ali nisam sumnjala u sebe. Jako vjerujem u prirodu i prirodni nagon. Jedino me brine kako odgojiti dijete da ostane imuno na tuđe frustracije i zločestoće, da vjeruje u sebe i da uživa u životu…
Kakva je Elena danas? Je li Elena već počela pokazivati simptome takozvane krize treće godine? Jeste li se već susreli s tantrumima?
Kriza treće godine? Joooj, što je to? Zar će postati još življa i tvrdoglavija? (smijeh)
Elena je bakina i djedova mezimica. Jesu li oni uskočili kao pomoć kod čuvanja ili Elena ipak ide u vrtić? Kako je reagirala na odvajanje?
Elena je jako društvena djevojčica, voli biti gdje ima gužve, ljudi… Mi živimo u centru Rijeke, iznad riječke tržnice. Svi je ondje poznaju: od prodavačica cvijeća do konobarica i bakica koje prodaju povrće. Svako toliko dobije koju jabuku ili cvijet na poklon. Baka Ida, baka Marica i nono Giorgio je obožavaju. Pogotovo nam bake puno pomognu oko čuvanja, pa za sada još ne ide u vrtić.
Svojoj ste djevojčici pjevali već u trbuhu, a nastavili i kasnije, pa ste čak snimili i CD s dječjim pjesmicama. Kako ona danas reagira na pjevanje? Ide li maminim, ali i obiteljskim – djedovim i stopama svojih ujaka? Naime, Vaša je obitelj poznata glazbena obitelj. Biste li voljeli da krene tim stopama?
Da, pjevala sam uvijek, i kada je bila u trbuhu i skoro svaki dan od kada se rodila. Snimila sam za nju i njoj sam posvetila i CD dječjih uspavanki Nanita, koji je izašao u izdanju Aquarius Recordsa u siječnju. Na CD-u se nalazi deset meni najdražih uspavanki koje je meni moja majka pjevala, dandanas se sjećam njezina toploga glasa. Danas Elena sluša taj CD svake večeri. I ona zapjeva, tako da mislim da i ona ima nekih glazbenih predispozicija.
Vi ste prije trudnoće bili velika radoholičarka, a i danas imate pregršt hobija i zanimacija. No, majčinstvo Vas je, možemo reći, uistinu promijenilo. Što se točno promijenilo, kako se sada drukčije doživljavate, gledate li drukčije na život?
Ja sam uvijek bila velika radoholičarka, i ostala sam. Kada je Elena imala dva mjeseca, odradila sam svoju prvu predstavu nakon porođaja, a nakon godinu dana postala sam ravnateljica Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke. Tako da sada imam dva posla: osim što glumim, vodim i jedini profesionalni talijanski ansambl na svijetu koji uspješno djeluje izvan Italije već 69 godina i koji je uz Hrvatsku Dramu, Operu i Balet dio HNK Rijeka. Unatoč tome, i uz veliku podršku moga supruga Borisa, pokušavam biti dobra majka, i uvijek prisutna za moju Elenu, koja mi je uvijek na prvome mjestu.
Jedno jednostavno a opet tako teško pitanje: kakvi ste kao majka? Jeste li previše zaštitnički raspoloženi, jeste li opušteni, jeste li zagriženi što se zdrave hrane tiče, brinete li se da je sve za Vašu Elenu samo najbolje i ništa manje?
Priznajem da sam se i sama začudila koliko sam zapravo opuštena majka u nekim stvarima. Mislila sam, budući da sam starija, svega ću se bojati i zbog svake sitnice trčati pedijatru. Ali moram reći da nije tako. Kao što sam rekla, jako vjerujem u prirodu. Mislim da se dijete treba pustiti da samo istražuje, da padne, da se samo digne, da se samo izbori za ono što hoće, da prirodno preboli neke niže temperature (naravno pod uvjetom da je okoliš siguran, bezopasan…). Kada god sam u nekoj nedoumici, zapitam se: Kako je to moja prabaka rješavala na selu? Naravno, taj odgovor dodatno ublažim.
Ulovite li se da osuđujete druge majke?
Ne, ne osuđujem druge majke, jer kako sam rekla na početku, svaka majka zna što je najbolje za njezino dijete.
Živite na moru, u gradu koji je idealan spoj grada i mora, da tako kažemo. Kakva je Rijeka gledana očima jedne majke? Je li to mjesto koje biste i ponovo izabrali za mjesto u kojem će odrastati Vaša kći?
Obožavam Rijeku, a od kada sam postala majka još i više! Rijeka je po mjeri čovjeka, more je blizu, a i brda. Blizu je moje drage Istre, gdje imamo naš mali raj, i Krka, gdje provedemo ljeto. Ima talijanskih škola i vrtića, ima sve što treba, blizu je Italije i Zagreba. Zrak je čist i imamo buru!
Na kraju, recite nam nešto o sebi – što trenutačno spremate, na čemu radite? Gdje Vas možemo gledati?
Kao ravnateljica Talijanske drame pripremam cijelu iduću sezonu, dogovaram koprodukcije s Italijom i važna gostovanja, kao glumica pak u sklopu Riječkih ljetnih noći glumim u predstavi Placa de Tango, koja će se održati 9. i 10. srpnja 2015. u Rijeci, te se spremam za angažmane u idućoj sezoni u riječkom HNK. Tijekom ljeta ću pak imati i nekoliko samostalnih koncerata po Istri…
Intervju je objavljen u Mami&Bebi broj 104 (srpanj 2015.)
