Psihologinja Lea Cikron jedna je od onih koja će vam u vrtiću savjetovati kako lakše odraditi prilagodbu, pomoći s bilo kakvim problemima u ponašanju ili razvoju vašega djeteta, od nje ćete s pravom očekivati pomoć jer je to njezina struka.
A onda je prije malo više od godinu dana postala mama slatke djevojčice Nere. Nakon ovoga ljeta postalo joj je jasno o kakvim su to tvrdoglavim jednogodišnjacima pričali roditelji…
Radili ste u vrtiću, ali i u srednjoj školi. Što Vam je bilo najdraže, a što najteže iz obaju „svjetova“?
U oba su mi svijeta najdraži dječji osmijesi. U vrtiću ih često izmame testiranje ili procjena koju dožive kao najzabavniju igru na svijetu pa me danima kasnije ispituju kad će opet ići kod mene na “rješavanje zadataka”. U tom mi je svijetu najteže roditelja upoznati sa sumnjom na teškoće u razvoju. U srednjoj školi mi je najdraži trenutak bio onaj kada mi je učenica rekla kako ima snage svaki dan dolaziti u školu samo zato što zna da sam ondje jer može računati na razgovor i pomoć. Istovremeno, takvi su mi trenutci i najteži jer najveći dio vremena provodim s adolescentima koji se bore s depresijom, anksioznošću, napadajima panike, iskustvom obiteljskog nasilja…
Sve što ste pozorno upijali tijekom školovanja i radnog iskustva, po potrebi prenosite roditeljima i koristite se u radu s djecom. No, kako stvari stoje kad se nađete ispred svoje jednogodišnje Nere? Nađete li se u situaciji da sve teorije padnu u vodu?
S obzirom na to da je Nera prije tri mjeseca proslavila veliki prvi rođendan, u vrlo smo aktivnoj fazi. Svi roditelji znaju koliko je to iscrpljujuće i sad bolje razumijem sve one koji su se žalili i tražili savjet što činiti s tvrdoglavim djetetom koje ignorira zabrane. Doduše, Nera još nije u prkosnoj fazi (jedva ju čekamo), ali je nagon za istraživanjem jači od našega “Ne!”. Da stvar bude još bolja, suprug je odgojitelj pa se ponekad uhvatimo u kršenju svega onoga što savjetujemo roditeljima. Ipak, trudimo se to svesti na minimum…
Iza Vas je dugo ljeto koje ste Nera, suprug i Vi zajedno, stjecajem okolnosti, proveli na moru. Jeste li se uspjeli odmoriti? Roditelji to rijetko zovu „odmorom“…
Baš tako, i mi se šalimo kako od ove godine godišnji odmor zovemo ljetovanje jer je to daaaleko od odmora. Sretni smo što smo dva mjeseca mogli zajedno provesti na moru, a najdraži trenutak mi je Nerino prvo samostalno popodnevno uspavljivanje, bez nošenja ili dojenja:) Šalu na stranu, zauvijek ću pamtiti njezin prvi sprint u more i iznenađenu reakciju, kada sam shvatila da će voljeti more.
Nitko sa sigurnošću ne zna što nas čeka najesen, ali ako sve krene po planu, Vas čeka prilagodba na jaslice. Pripremate li se već sada na to? Jeste li spremni poslušati svoje savjete koje ste sigurno puno puta ponovili drugim roditeljima?
Da, pripremamo se već neko vrijeme na to. Pokušavam biti racionalna i uštipnuti se svaki put kad se osjetim nesigurno jer zamislim kako iz tih velikih očiju idu krokodilske suze kada ju ostavljam u jaslicama. S obzirom na profesionalno iskustvo, čvrsto vjerujem da će sve proći u redu, pa mama u meni vjeruje psihologinji u meni i sluša ju.
Sigurno ste se, kao i većina mama, susreli sa savjetima koje niste tražili, od bliskih ali i nepoznatih osoba. Kako reagirate na takve savjete, osobito ako zadiru u Vašu struku, odnosno odgoj djeteta?
Ne mislim da sam sveznajuća i spremna sam čuti svaki savjet. Moj doživljaj i reakcija zapravo jako ovise o načinu na koji mi druga osoba dâ savjet, naravno. Na neke koji se često ponavljaju sam već imuna pa je metoda udah-izdah dovoljna, a kod onih pogrešnih za koje imam znanstvene protuargumente… trudim se servirati ih hladne glave.
Nije lako reći, ali što Vam je najteže u radu s roditeljima? I je li uvijek lakše kad je cilj djetetova dobrobit?
Uvijek mi je bilo najteže reći roditelju da djetetove sposobnosti ili vještine u bilo kojem aspektu nisu dovoljno razvijene. Za takve se razgovore s roditeljima uvijek dobro pripremim, očekujući neugodne reakcije – sasvim je razumljivo da je bilo kojem roditelju takvo što teško čuti, pa takva vrsta razgovora mora sadržavati određene korake. Sada kad sam mama, to će mi biti još teže, ali vjerujem da će roditelji baš zato moje riječi prije uvažiti. I da, uvijek je lakše kada je cilj djetetova dobrobit jer je upravo to orijentir koji nas vrati na pravi put u slučaju da roditelj pruža otpor.
I suprug i Vi radite s darovitom djecom. Što biste rekli da je najvažnije u radu s takvom djecom? Prati li ih školski sustav dovoljno?
U radu s darovitom djecom najvažnije je da postoji rad s njima:) Ta populacija djece doista je posebna i vrlo se često teško snalaze u školi jer njihova metalna dob nije u skladu s kronološkom. Drugim riječima, znaju više od svojih prijatelja, brže rješavaju zadatke, zanimaju ih drukčije teme, postavljaju puno pitanja. Upravo su zato često dosadni svojim vršnjacima pa teže sklapaju prijateljstva, a ni nastavni proces im ne ide u prilog. Školski sustav za početak nije dovoljno educiran za rad s darovitom djecom, a i radni su uvjeti takvi da je teško i darovitoj djeci i njihovim učiteljima.
Problemi današnje djece dosta se razlikuju od onih od prije samo desetak godina. Koja biste tri problema naveli kao najčešće razloge zbog kojih djeci posvećujete posebno vrijeme?
Posebne potrebe srednjoškolaca (teškoće u učenju, ADHD, emocionalne teškoće) i snižena motivacija za srednjoškolsko strukovno obrazovanje u kombinaciji s previsokim očekivanjima roditelja. U predškolskom obrazovanju to je teško održavanje i usmjeravanje pažnje, između ostaloga i kao rezultat prekomjerne izloženosti ekranima.
Razgovarala: Nataša Krstičević
Foto: privatni album
