Došla sam na svijet kao jedva dočekano djetešce, jako voljeno, paženo, maženo. Moji nisu primjećivali da mi sa sluhom nešto nije u redu, dok mami nije prošao rodiljni dopust i nije počela raditi. Tada sam imala godinu dana. Mama bi došla s posla i zazvala me – a ja bez reakcije. Prvih par dana se zavaravala da je riječ o jakoj koncentraciji pažnje u mojoj igri, ali ipak je prevladao zdrav razum i krenula je prvo k pedijatrici, a naposljetku smo završili u Centru za rehabilitaciju sluha Suvag. Na pregledu mjerenja sluha utvrđeno je oštećenje, ali kako se to mjeri dok bebe spavaju, naručene smo za sljedeći tjedan i još dva-tri puta, i svaki put mi je sluh progresivno opadao. Mami se cijeli svijet srušio. Njezina prelijepa, savršena ljubljena curica neće čuti njezin glas. Dan-dva zatvorila se u sebe, samo plakala, nije htjela ni s kim komunicirati, a onda se pomirila s tim – što je, da je – i odlučno krenula u borbu.
Vodili su me logopedu, na vježbe u Rijeci, pa u Suvag u Zagreb, snalazili se i mama i tata i baka. Mama je uzimala po mjesec dana neplaćeno, godišnji, bolovanje, plaćene sate… Zadnju godinu prije polaska u školu morala me ostaviti u udomiteljskoj obitelji koja je imala ugovor sa Suvagom, gdje sam provela tri godine. Prvi razred sam s odličnim završila u Suvagu, drugi isto tako s odličnim u integriranoj školi Davorin Trstenjak u Zagrebu. Mama je svaki mjesec putovala u Zagreb da bi provela vikend sa mnom kod njezine kolegice. Treći razred konačno prelazim u Rijeku u školu Nikola Tesla, uz koju je bio i Audiološki centar za govorne vježbe. Mama svaki tjedan dolazi na informacije.
U osnovnoj školi, kad sam se prebacila u Rijeku, nisam imala puno prijatelja, i to me je žalostilo, ali tu je bila moja mama da me tješi govoreći mi da mala djeca ne razumiju i neka pričekam srednju školu i zaposlenje, jer tu se stječu pravi prijatelji… I imala je pravo. Najvažnije od svega, ne samo za djecu s nekim problemom nego i za svu ostalu djecu, roditeljski je dom i odnosi u domu. Ja sam sa svojom mamom znala satima i satima sjediti za stolom i pričati o svemu, i zapamtila sam njezine toliko ponavljane riječi: „Dušo, ne žalosti se što ne čuješ, zdrava si, lijepa i pametna, i s time možeš sve postići, čak i više… Koliko sam ja puta poželjela da ne čujem…“ – i tu se znala nasmijati. Ili: „Mila, ništa loše ti ne možeš napraviti a da nas dvije ne možemo ispraviti, i ako ti se dogodi neka glupost na koju ne možemo utjecati, baci te misli preko ramena, digni glavu i idi naprijed.“ I mogu se pohvaliti da sam pubertet prošla bez ikakvih problema.
U međuvremenu sam završila srednju medicinsku školu, smjer zubotehničar. Jedino sam tu zbog svojega sluha imala velikih problema prilikom upisa. Naime, za upis u zubotehnički smjer traži se test provjere spretnosti prstiju. Mama je molila voditeljicu testa da ju pusti unutra u razred da mi samo objasni što se od učenika traži, ako ja ne bih razumjela voditeljicu. Nije dopustila. I naravno da nisam prošla, jer nisam razumjela da ta svinuta žica u obliku mora odgovarati u milimetar crtežu na papiru, a ja sam išla na estetiku. Nikakva uvjeravanja nisu pomogla i ravnatelj me upisao u smjer laborantskih tehničara, s tim da će me na polugodištu prebaciti u zubotehničare, ali ništa od toga. Mama je svaki drugi tjedan bila na informacijama, no na kraju (kako sam mrzila taj smjer) imala sam četiri negativne ocjene. Razrednica kao tješi mamu da će mi jednu ocjenu povisiti i da ću ići na popravak, ali moja mama to kategorički odbija. Neće nama ništa upropastiti ljetne ferije, a i ona će se pobrinuti da se ja upišem na željeni smjer. Bilo je opet problema, opet da se upišem na smjer laborantski tehničar, dok mama nije dala novčanu donaciju školi – tada su me primili u zubotehničare. I što je najbolja stvar, bila sam vrlo dobra učenica, s Pohvalnicom za praksu razrednoga vijeća. Sve se može upornošću.
Kod kuće je mama inzistirala na vježbanju govora, ona kao profesorica hrvatskoga jezika, silila me da što više čitam radi obogaćivanja rječnika i da pazim na prozodiju glasa. Nije htjela naučiti znakovni jezik da ja ne bih išla linijom manjeg otpora. Što da kažem: s četiri godine znala sam čitati sva slova i brojke, i najdraže su mi knjižice bile ABCD-a i Koliko je sati? Mislim da mi ih je mama u par navrata kupovala jer su se od silne uporabe izlizale i poderale. Kad bih crtala, divila bi se mom crtežu Vermeera, i tako mi je od najmanjih nogu ugrađivala samopouzdanje. I sve u tom duhu da što bolje napredujem, upisala sam se i u karate-klub, pa na manekenski tečaj, nosila revije i u razgovoru s voditeljicom došla sam mami s idejom da se prijavim na izbor za Miss Universe za Primorsko-goransku županiju. Naravno, mama me po običaju podržala. Najveći dio tereta oko mojega odgoja potegnula je moja mama, dok je tata plovio, i zadnje tri i pol godine bio u Kandaharu u Afganistanu. On se trudio da mu obitelj ima sve najbolje.
Pripreme smo imale u Selcu kod dr. Vlaste Brozičević. Upoznala sam puno dragih cura i nisam osjetila nikakvu razliku u tretiranju između njih i sebe. Možda je tome pomoglo i da su sve cure bile iz moga kraja. Lijepo smo se družile, išle u restorane, male izlete, a i žiri je bio u redu, tako da uopće nisam imala nikakvu tremu. Samo proglašenje mi je bilo kao u nekakvom snu, kao da lebdim kad su me proglasili najljepšom. Nastavlja se natjecanje za Miss Hrvatske, pripreme na Sljemenu, mnogo cura odasvud i atmosfera napeta. Nisam se baš ugodno osjećala, u žiriju je bila i Nina Morić. Mogu reći da nismo kliknule na prvi pogled, osjetila sam lošu vibru. I kod nje, a i kod ostalih pitanja žirija, osjetila sam da im smeta što ne čujem. Nastavak priprema bio je u Opatiji, i nije to teklo kao u Selcu – bila sam nervozna. Sam izbor se zna kako je bio, ali ja sam proglašena od gledatelja za Miss fotogeničnosti, i mama me je utješila: „Draga, gledatelje nitko ne može kupiti, oni su nepristrani – i glavu gore!“
l to je prošlo, nastavljam raditi. Mijenjam laboratorij. Družim se s kolegicama, putujem: Ukrajina, Španjolska, Češka, po Hrvatskoj. I tako sam na jednom od putovanja upoznala svog supruga Dejana Marića, za kojega sam se nakon godinu dana udala. Godinu dana bili smo bez djece, kad stiže moja čupavica Raven u maloj čizmici kao poklon od svetog Nikole. Sreća do neba.
Konačno. Nisam razmišljala da će mi majčinstvo, s obzirom na moj sluh, predstavljati ikakav problem, nego sam mu se veselila. Morala sam mirovati jer je bila rizična trudnoća, a misli su letjele. Vjerovala sam da će s mojim djetešcem biti sve u redu, tj. u pogledu sluha, da neću morati prolaziti što i moja mama, a dijete što i ja: biti odvojena od obitelji, da je u tuzi nema tko zagrliti i utješiti, ni dati pusu za laku noć. Bacila sam te misli iza sebe i čekala i dočekala svoju malu crnokosu čupavu curicu s plavim okicama. Pregled sluha pri izlasku iz rodilišta uredan. Još veća sreća. Raven je bila dobra curica, ali je po noći često tražila papicu. Mama bi me probudila i sve je teklo bez problema. Da mi je nedostajalo da čujem njezin glas, pa makar to bio i plač, je, ali pogled na nju odagnao je sve tužne misli. Raven je rano dobila i zubiće i prohodala i progovorila. Prava mala klepetuša. Ja sam ranije počela raditi. Posao kao posao, puno kolegica, zna biti nesporazuma, ali tretiraju me kao sebi ravnoj i u svađi i u radosti, što smatram da je dobro. Druga trudnoća prolazi bez problema i normalno radim. Nakon 28 mjeseci stiže druga curica, debeljuškasta Andrea, i taj je porođaj prošao jako brzo. Pri odlasku iz rodilišta opet provjera sluha, ali nalaz nije uredan. Trebalo bi poći u Zagreb na Beru. Prvi trenutak šok. To nije moguće. Ići ili ne? Nakon dužeg razmišljanja i dogovaranja zaključili smo da je još premalena i da do godinu dana ima vremena. Na svaki zvuk gledamo reagira li ili ne. Sve uspoređujemo s Raven, ne obazirući se na to da je svako dijete jedinka za sebe. Naša krafnica Eja 15.4. navršila je dvije godine, nema bogati rječnik, ali na svaku glazbu pleše i pjeva, i čim se spremamo van, viče pa-pa – i smiješna je. Čim Lara zaplače, ona se kao mala kvočka razjuri po kući koga da uhvati i odvede do Lare, jer beba plače.
Na rodiljnom s Ejom bila sam godinu dana jer sam dojila. Počinjem raditi i tri mraka na oči – ja opet trudna. Kako reći mojima, pa Eja ima tek godinu dana? Što da radim? Gledajući svoje dvije prekrasne curice, moje srećice, pomislila sam: Što je, tu je, bit će troje. Raven ide u vrtić, Eja u jaslice, ja i Dejan radimo i snalazimo se. Ja sam dobila kvalitetne aparate od Neurotha, nabavili smo signalizator dječjeg plača, tako da sve dobro funkcionira. Dejan mi pomaže oko cura. Radim do zadnjeg dana. Mama mi je samo rekla: „Tko će opet prolaziti provjeru sluha?“ Porođaj – pet minuta. I tu je opet provjera sluha i opet nalaz nije uredan, treba ići u Zagreb.
Zaključujemo, ima vremena, tako je bilo s Andrejom, a sad je sve u redu. Lara sad ima četiri mjeseca, smije se i guče, i tako malešna, a već nas oponaša kad joj pričamo. S Raven lijepo komuniciram, s tim da sam joj objasnila: „Dušo, mama ne čuje i zato se okreni prema meni kad mi govoriš i gledaj me u oči. Mama ti čita s usana.“ Ona je sad mala buntovnica, svađa se s Ejom jer joj smeta u igri, a voli Laru, jer ova samo leži.
Moje tri gracije – moja bogatstva. Ne vidim razliku između naše obitelji ili bilo koje druge, a za sebe smatram, s obzirom na svoj sluh, da sam postigla puno više od mnogih drugih koji nemaju problema kao ja. Svi moji znanci mi čestitaju na hrabrosti da imam troje djece.
