Adriano je, imali smo prilike vidjeti, pravi mali aktivni čovječuljak! S njim nema odmora ni stajanja, zar ne?
Adriano je vrlo živahan i znatiželjan. Uživa u otkrivanju svijeta oko sebe i sve mora dotaknuti svojim malenim ručicama. Samostalno je prohodao s osam i pol mjeseci, i od tada odmora nema. Ne voli se nositi po rukama, ne može sjediti u krilu duže od 15 sekundi, a otkad je osjetio tlo pod svojim nogicama, imam i velikih problema kada ga želim staviti u kolica. Uživa u svojoj samostalnosti i ne voli biti vezan. To mu baš smeta.
Kad ga gledate kako nema mira – na koga je po tome, na mamu ili na tatu?
Definitivno tatino dijete. Odmara se samo dok spava.
Osim toga, kakav je Adriano? Opišite nam ga malo svojim očima: kakvo je vaše malo čudo?
Vrlo bistro, pametno, znatiželjno i izrazito napredno dijete. Još dok smo ležali u bolnici nakon porođaja, baby sestra mi je rekla da još nije vidjela da dijete staro dva dana diže glavicu. Sa pet i pol mjeseci je samostalno sjeo, sa šest mjeseci se počeo dizati uz namještaj, sa šest i pol je pravilno propuzao, sa sedam hodao uz namještaj, a sa 8,5 mjeseci počeo je raditi samostalne korake. Izuzetno je živahan, pravi mali istraživač, i s njim treba biti uvijek na oprezu jer najviše ga zanimaju zabranjene stvari. Rano je otkrio utičnice, otvaranje ladica, bacanje stvari sa stola, mobitele, daljinski upravljač… Dakle, uživa u svemu onome za što mama i tata kažu NE. Na moju veliku žalost, za sada nije maza. Ne voli kad ga se grli, ljubi, mazi… Od mame i tate je pokupio sportske gene i moram reći da je jako spretan i čvrst, pravi mali uporni i tvrdoglavi horoskopski Jarac.
Rano je prohodao. Kako ste doživjeli taj veliki trenutak, dok ste gledali njegove prve korake? Jesu li vam zasuzile oči?
Suprug i ja smo bili sretni, ali nekako smo i očekivali da će se taj trenutak rano dogoditi s obzirom na njegove motoričke sposobnosti i razvoj. Nagradili smo ga pljeskom, pusama (kojima se žustro opire) i prepustili se dalje njegovom ritmu.
Koji će vam trenuci iz prvih desetak mjeseci ostati zauvijek u sjećanju? Sigurno ih ima pregršt, ali možda nam možete izdvojiti neke najdojmljivije, koji vam i danas zagriju srce kad na njih pomislite. Prvi susret s Adrianom? Prvi osmijeh? Prva riječ?
Dandanas se sjećam našeg prvog susreta, kao da se dogodio ovoga trenutka. Prvi dodir njegove tople, meke glavice naslonjene uz moj obraz, njegovog mirisa, plača, guste crne kosice…. neprocjenjivi su to trenuci koje ću zauvijek pamtiti. Svaka sekunda provedena s mojim djetetom, svaki njegov pokret, gesta, pogled, riječ… za mene je trajno zapisana uspomena. Toliko sam zaljubljena u svoje dijete da se ni jedna riječ ne može usporediti s količinom ljubavi koju osjećam prema njemu. A suprug… on s ponosom pamti njegovu prvu izgovorenu riječ – TATA.
Kada sad, nakon deset mjeseci, razmišljate o tom prvom susretu sa svojim djetetom, kako ste to doživjeli? Kako ste se osjećali? A kakav je bio sam porođaj?
Preporukom liječnika, Adriana sam rodila carskim rezom u Petrovoj bolnici, iako sam praktički do dva dana prije porođaja bila sigurna da ću roditi prirodnim putem. Adriano se rodio kao velika beba, dug 54 centimetra i težak 4200 grama, i moj oporavak je bio dosta bolan i dugotrajan. Prvi susret je bio neopisiv. Nisam mogla vjerovati da je to maleno, prelijepo biće moje dijete i osvojio me na prvi pogled. Za mene je bio najljepša beba na svijetu i osjećala sam se kao najponosnija mama na svijetu. S njegovim rođenjem otvorilo se novo, najljepše i najdragocjenije poglavlje mog života. Majčinstvo. Ništa prije ne može se usporediti s ulogom majke koju sada živim.
Mame nekad kažu da se ne zaljube na prvi pogled u svoje dijete. Je li Vaša ljubav prema Adrianu bila ljubav na prvi pogled ili je ta zaluđenost malom buhtlicom došla malo kasnije?
Apsolutno ljubav na prvi pogled. Adriano je bio željeno dijete i od prve spoznaje da sam trudna odbrojavala sam dane do našeg prvog susreta. Kada nešto toliko željno iščekuješ, trudnoća, tih devet mjeseci činili su mi se kao vječnost. Nevjerojatno je kako se zaljubiš u svoje dijete i kako je ta ljubav iz dana u dan sve jača i sve veća.
Je li suprug bio s Vama na porođaju? Kako je on doživio taj veliki događaj?
Nije bio na samom porođaju, ali nas je dočekao na izlasku iz operacijske sale i napravio je prvu fotografiju našeg djeteta. Bio je pribran i pobrinuo se da nam ništa ne fali.
Trudnoća na Vama nije ostavila traga u obliku kilograma. Je li Adriano djelomično zaslužan za to? Ili je to ipak stvar genetike?
Mislim da je genetika zaslužna za ekspresni gubitak 12 kilograma koje sam dobila u trudnoći. No ja sam pala još tri kilograma ispod svoje standardne težine, a za taj se dio svakako pobrinuo Adriano.
Jeste li ga dojili / dojite li ga još? Jeste li se namučili u početku ili je to išlo glatko?
Dojila sam ga tri mjeseca, i od samog sam početka bila ustrajna u želji da ga dojim što duže. Dojenje je u početku bilo izuzetno bolno, suočila sam se i s vrlo neugodnim ragadama i s mastitisom. No, koliko bolno u početku, toliko i neopisivo ugodno nakon što smo sve probleme riješili. Dojenje je za mene nakon toga postalo najljepše i najdragocjenije iskustvo. Ta povezanost majke i djeteta u trenutku dojenja ne može se ni s čim usporediti. Adrianu sam vrlo rano krenula davati i druge namirnice, upoznavati ga s novim okusima, tako da se postupno proizvodnja mog mlijeka gubila, a paralelno s time i njegov interes za dojenjem.
Adriano već dugo papa, i to vrlo dobro, a mama kuha. Je li otpočetka prihvatio svu hranu? Što mu je omiljeno? Pazite li da se zdravo hrani?
Zaista mogu biti sretna što moje dijete obožava hranu. Apsolutno sve jede i nikada ništa nije odbio. Od početka mu kuham. Svaki dan mora imati kuhani obrok, iz moje kuhinje. On ne poznaje okus hrane u dječjim kašicama. Na meniju je sve što i mi sami jedemo za ručak ili večeru… Nikada nisam kuhala odvojeno. Juhe su nam najvažnije i napravim ju svaki dan jer smo svi veliki ljubitelji. Od domaće kokošje, goveđe, povrtne, juhe od oslića, juhe od brokule, cvjetače, graška i noklica, rajčice… sve ih obožava. Voli i sva variva, potom janjetinu, teletinu, tjestenine… SVE. Od početka je odlično svladao žvakanje. S četiri i pet mjeseci hranu sa, blendala, no već sa šest sam samo malo vilicom izmrvila i davala mu malo kruće komade. Sa šest mjeseci je već poznavao gotovo sve okuse hrane.
Iako ga je teško uloviti i izgleda kao mali vražićak, Adriano ima svoj raspored i Vi točno znate kad što slijedi. Tko je postavljao pravila rasporeda: Vi ili on? Uz takav ritam stignete se donekle i odmoriti, ili barem isplanirati kad ćete se odmoriti.
Pravila je nametnuo Adriano, a ja ih se striktno pridržavam jer to je moja obveza, pogotovo prvih godinu dana, kad sam na rodiljnom i isključivo posvećena brizi o djetetu. Kod njega se točno zna. Prvo spavanje je u 10 ujutro, drugo u 15 sati. Između je kuhani obrok, odnosno ručak. Kupanje u 19 sati, a u 19.30 spava već dubokim snom. Poštujem njegov ritam i imam sretno i zadovoljno dijete. Dosta sam ograničena zbog njegovog ritma i često mi prijateljice znaju reći: „Pa pusti ga neka spava u gradu, u kolicima ili u autosjedalici.“ No meni ne pada na pamet da zbog neke svoje zadovoljštine dijete nema komociju na koju je naviklo u svom krevetiću.
Intervju u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Mama&Beba br. 97
