Kad sam bila klinka uvijek sam radila ono što nisam smjela. Roditeljska upozorenja i kazne za mene su bila poticajne i tjerala su me da se baš potrudim oko stvari koje su mi zabranjivane. Zato sam uredno (i s guštom) kasnila doma, išla kamo nisam smjela i tako… Ta ljudska karakteristika, poznatija kao inat, nimalo mi nije pomagala kad sam prije mjesec dana odlučila postati dijelom projekta Fit Mama.
MBS stručnjaci pred mene su postavili puno, neću reći zabrana, ali očekivanja. Za početak, morala sam piti 1,5 litru vode na dan, nisam smjela jesti slatko (uopće!) niti bilo što poslije 19 sati.
Iskreno, ove tri stavke zvučale su mi kao smrtna kazna jer sam od onih ljudi koji su sretni samo kad žvaču. Sirevi, povrće, suho meso, tjestenina, punjena peciva, mirisne buhtle, pire krumpiri s umakom pa ponekad i pivo… glazba su za moje uši, oči i sve druge organe. A sad sam odjednom morala stati. I prestati.
Tko ne griješi nek baci kamen prvi
Kako sam počela? Pa oplakujući sudbinu, naravno. Dakle, prvih nekoliko dana cvilila sam kao mala beba. Čokoladu s brusnicom – koju inače uopće ne volim – promatrala sam kao tajnu simpatiju i molila Boga da me nitko ne gleda dok „griješim dušu“. Onda je još došao i rođendan moje kćeri za koji je mama napravila najslasniju Plazma tortu – slatkiš u obliku zekoslava koji je na kraju završio i u mojim ustima.
Ne sjećam se točno što je bilo, ali mislim da sam komad torte ščepala u ruku i onako junački ga nagurala u zube. U prvom trenutku imala sam osjećaj da je cijeli svijet moj, a onda je uslijedila grižnja savjesti. Zar sam morala pokleknuti već na samom početku? Kako mogu vama pričati priče o nekakvoj Fit Mami kad ni sama ne mogu slijediti prvi od svih tih savjeta? Hoću li uspjeti?
Sjela sam na kauč, „sredila se“ i sjetila se riječi MBS-ovih djevojaka Martine i Veronike koje su mi rekle da si ne smijem zamjerati zbog „sitnih“ slabosti. Kako su mi i objasnile, oprostila sam samoj sebi zbog slatkog obroka te se drugi dan vratila programu – nisam jela kruh i zaustavila sam se prije 19 sati.
Preko trbušnjaka do zvijezda
Prvih sedam pa i 14 dana ponirala sam i dizala se, izbjegavala tjelovježbu i spominjanje projekta Fit Mama, samo da zaboravim na obećanje koje sam si dala. Nisam vježbala svakodnevno, ali sam se trudila pridržavati se prehrambenih smjernica koje su mi dale trenerice. Puno sam hodala i razgovarala sa samom sobom (ne, ne čujem glasove, to se samo tako kaže) i na koncu, nakon dva tjedna agonije stala sam na vagu. Umjesto 66,2 kilograma, vidjela sam 64,9 kilograma. „Uspjela si, debeljuco!“, uskliknula sam i odlučila da ću u naredna dva tjedna redovito vježbati i još više paziti na zalogajčiće. Jesam li spomenula da sam u međuvremenu obroke prebacila iz velikog u mali tanjur zbog čega sam nesvjesno smanjila porcije? E, pa eto…sad vam kažem da jesam.
Kilogram i pol manje na vagi (što se jaaako vidjelo na mojem trbuhu; pogledajte na Twitteru@Bucmasta Mama) motivirao me je u daljem radu. Nakon što sam obavila dijagnostiku u MBS-u i dobila korektivne vježbe za kralježnicu, leđa i ramena, ponedjeljkom i srijedom 45 minuta znojila sam se na cyclingu. Vježbe zec, pretklon, podizanje noge, supermen i stabilizaciju, koje smo vam pokazali u prethodnim člancima, radila sam doma – na tepihu ili parketu. Znojila sam se, puhala, tresla se pa i hiperventilirala…ali nisam odustala. Puna dva tjedna mrzila sam trenere i moju ludu glavu koja me nikad ne zaustavi kad mi na pamet počnu padati ovakve ludosti i projekti. Na treninzima u studiju bila sam najgora – spora i crvena u licu. Na onima doma bila sam smiješna da mi se djetešce, koje me je sa strahom promatralo iz prikrajka, na koncu počelo smijati i rugati. Unatoč tomu nisam odustala! Vježbala sam posvuda i stalno, a tijekom jednog kraćeg putovanja umjesto zadanih vježbi počela sam trčati.
Bilo je grozno, ali moja kilaža nakon tri i pol tjedna režima spala je na 63,5 kilograma.
Bucmastoj dosta...