Kada je doktor na početku trudnoće odredio termin, nisam mogla pretpostaviti kako će moja djevojčica čekati točno taj dan i nešto malo iza ponoći pokrenuti cijelu stvar.
Priču s poroda s nama je podijelila mama Marina Pajić-Ivanović
Kako se termin približavao, sve češća su bila pitanja jesmo li u komadu, bole li me leđa, osjećam li trudove, itd. Moj je odgovor uvijek bio isti: ˝Ništa me ne boli, neću ja još.˝ S takvim uvjerenjem, dan prije termina, odgledala sam i predstavu u kazalištu skupa sa suprugom.
Ipak, uz mjeru opreza, torba za bolnicu ipak je bila u prtljažniku. Po povratku kući, i dalje bez bolova, držao me neki čudan osjećaj i određena doza nervoze. Uobičajeni odlazak na spavanje oko 22 sata ovaj je put bio odgođen i jednostavno nisam mogla zaspati. Malo prije ponoći odlučili smo poći spavati, i san je polako došao na oči. Kratko iza toga trgnula sam se iz sna i osjetila nekakvu toplu vodu. Najprije sam pomislila da sanjam, no ipak je bila riječ o javi. Odmah sam suprugu rekla da je izgleda krenulo, a on je podignuo glavu, otvorio širom oči, vjerojatno još uvijek iz sna, i samo gledao u mene.
Tada sam pomislila da je možda lažna uzbuna, i rekla mu da se šalim, da nastavi spavati, na što je on nešto promrmljao, samo se spustio i ponovo utonuo u san. Ustala sam iz kreveta i otišla do kupaonice pomislivši da je možda beba pritisnula mjehur. No prilikom ustajanja i svakog oblika naprezanja voda nije stajala. Lampica se upalila, očito je to to, beba stiže.
Frka kao na filmu
Budim supruga govoreći mu kako mi je izgleda puknuo vodenjak, a on, kao u filmu, skače, ne zna gdje je, panika ga hvata. Mislim da se nije ni sjećao prvog buđenja. Zovemo bolnicu i sestra mi kaže da pođemo polako za bolnicu.
U bolnicu smo došli negdje oko jedan iza ponoći. Nakon zaprimanja doktor je rekao da ostajem u bolnici, ali da sam otvorena tek jedan centimetar i budući da još nemam trudova, za početak idem u predrađaonicu. Upitala sam sestru mogu li još prošetati malo po hodniku i uz njezino odobrenje izašla na hodnik gdje me suprug čekao. Kako su sada trudovi lagano krenuli, nas dvoje neiskusnih pomislili smo kako će to brzo.
Kada me sestra pozvala unutra, muž ju je upitao može li i on sada već unutra, a sestra će: „Odite vi doma, neće ona roditi do podne.“ U našim pogledima se moglo vidjeti brdo upitnika, pogledali smo se i oboje pomislili kako toliko dugo. Kažem mu da ode kući, sestra ima iskustva, valjda zna što govori. Odlučio je ipak čekati vani u autu negdje do tri sata ujutro, kad smo se dogovorili da ću mu javiti ako se što pokrene brže, pa da dođe. Čuli smo se još za sat vremena i poslala sam ga spavati jer očito neću još roditi. Sestra dolazi do mene i kaže da se pokušam naspavati, jer će mi trebati snage, ipak nije lako roditi.
Ništa od spavanja
Namjestila sam se nekako u namjeri da ću spavati, ali beba je odlučila da ipak ništa od spavanja. Trudovi su se pojačali i prebacili su me u rađaonicu. Mobitel je bio daleko od mene, tako da nisam uspjela ni javiti da se napokon nešto događa. Sada su već bolovi bili dosta jaki i razmišljala sam kako ću ja to izdržati jer je doktorica rekla da sam otvorena tek četiri centimetra, a bilo je sedam sati.
Razdoblje od sedam do 10 sati zapravo mi je bilo najteže, od panike sam zaboravila pravilno disati i tada bi mi vjerojatno dobro došla podrška supruga, koji je bio doma misleći da se još ništa ne događa. Srećom, sestra me polako uvela ponovo u pravilno disanje i nekako sam pregrmjela i sljedeća tri sata.
Doktorica dolazi oko 10 i kaže da sam otvorena sedam centimetara i predlaže epiduralnu jer to još nije dovoljno za prvorotkinju, pa onda drip da se porođaj malo ubrza. Prihvatila sam to i čekala anesteziologa u nadi da će napokon malo biti lakše. Tako čekajući, čujem sestre kako govore da je anesteziolog imao hitan slučaj i da se ne zna kada će doći. Na moju sreću, brzo je došao, ili je meni brzo proteklo vrijeme, ali bitno da je došao. Idućih 10 minuta opet je bilo teško, izviti leđa, i ostati mirna pod jakim trudovima dok anesteziolog pokušava zadati ubod na pravo mjesto. Po završetku je rekao da bi uskoro epiduralna trebala početi djelovati, pa će biti lakše. I bilo je, takvo olakšanje da ni sama nisam vjerovala, sve osjetiš, ali u znatno smanjenoj količini bola.
Nakon što su bolovi popustili, prva mi je reakcija bila micanje nožnim prstima, ne znam iz kojeg razloga. Poslije toga sam se odmorila i skupila snage za završnicu. Oko podne zovem sestru govoreći joj da mislim da beba ide, a sestra će: „Kosica je tu, sad skupi snage i uskoro si mama.“ U dva truda beba je stigla, ni manje ni više, baš oko podne kako je sestra najavila, u 11.47.
Stavili su mi je na prsa i, moram priznati, suze su išle same od sebe dok sam gledala to malo stvorenje koje je odmah sisalo svoju rukicu i imalo masnicu na istom mjestu jer joj je to očito bila omiljena radnja u trbuhu. Količina ljubavi i ponosa u tom trenutku je neprebrojiva. Puštaju supruga k nama, ni on sam ne vjeruje da je to malo stvorenje naše dijete, naša mala Lorena, koju smo tako željno iščekivali.
Gdje je tata zaglavio
Od uzbuđenja se nisam sjetila pitati gdje je zaglavio. Poslijepodne ponosni tata stiže u posjet i nosi mi nešto za prigristi do večere. Sad mi je već palo na pamet pitati ga što se dogodilo.
Njegova je priča uslijedila: oko osam sati se probudio i vidio da nema poruka ni poziva od mene, nazvao je bolnicu jer je vidio da se ne javljam. Oni mu nisu ništa htjeli reći osim da sam ušla u rađaonicu. Sjeda u auto i dolazi u bolnicu, pred rađaonicu i dalje s namjerom da uđe unutra, ali kad je čuo da se netko dere iz petnih žila, pomislio je da sam to ja. Samo je upitao sestru kako sam i hoću li izdržati. Ostao je prestravljen na pomisao da se ja toliko derem od bolova i kaže da nije imao srca to gledati. Iako sam ja zapravo cijeli proces prošla u tihoj patnji, nisam sigurna žalim li što nije bio unutra.
Vjerujem da je i ostavši vani shvatio kako su to veliki bolovi, premda na kraju rezultiraju prekrasnim darom. Možda ćemo prilikom idućeg porođaja uz njegovu nazočnost proći cijeli taj postupak, pa ćemo vidjeti je li lakše sve podnijeti uz nečiju podršku. Sada se s osmijehom prepričava cijelo ovo iskustvo, a mi već četiri mjeseca uživamo s novim članom obitelji.
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s porođaja bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
