Ivan i njegova supruga Dora žive bajku u kojoj glavnu ulogu ima njihova kći – Princeza. Donedavno dvočlana obitelj postala je na obično neobičan način bogatija za još jednu članicu, upravo onu kojoj je pripala glavna uloga u ovoj priči. Kako je život postao bajka, a kći baš Princeza, ispričao nam je tata Ivan.
– Tataaaa. Tataaaaaaa! Tataaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa!!!
Skačem iz fotelje (u koju sam sjeo prije pola minute), stižem do njezine sobe brže od Usaina Bolta, oči širom rastvorene, očekujem krv, slomljene udove, kvrge na glavi… Princeza mirno leži u krevetu i gleda Spužvu Boba.
– Što je bilo?
– Opereš mi jabuku?
O, sunce ti tvoje, srce mi je stalo.
Poznato? Naravno da je poznato, svakom roditelju. Jedina razlika između mene i većine vas je ta da sam ja preskočio hrpu godina, koliko ste vi imali za trening roditeljstva, stjecanje iskustva i učenje iz vlastitih grešaka, i odjednom, u 47. godini života, postao roditelj predivne djevojčice.
Priča je poznata, kao i toliko priča prije naše. Nakon mjeseci liječničkih pregleda, nalaza, nekoliko neuspješnih potpomognutih oplodnja i konačnog saznanja da nije nemoguće, ali da će biti vrlo teško, dugotrajno i skupo, sjeli smo za stol u kuhinji i skuhali kavu. Malo šutjeli, malo se gledali i odlučili.
Posvojit ćemo. Valjda. Mislim, hoćemo, ali kako? Od kuda krenuti?
Najprije je trebalo prijaviti svoju želju za posvajanjem u Centar za socijalnu skrb, proći testiranja, razgovore i završiti školu za posvojitelje. Odabrali smo Adoptu, i moram reći da je to bila najbolja odluka. Sve o čemu smo mi razmišljali, sve predodžbe koje smo imali o posvojenju i sva idealiziranja vrlo su brzo bila spuštena na zemlju.
Posvajanje nije igra, radi se o malom ljudskom biću koje će promijeniti naše živote zauvijek, na dobre, ali i na loše načine. Oh, koliko smo samo ondje naučili, koliko smo pričali, koliko su emocije divljale, koliko smo se isplakali. I nakon završetka bili smo puno spremniji. Onda su krenula kontaktiranja centara po cijeloj Hrvatskoj, pisanja pisama, telefoniranja, odlasci na nekoliko razgovora za potencijalno posvojenje. Znali smo da ćemo čekati, bili smo spremni.
I onda je došao taj poziv. “Znamo da ste htjeli malo mlađe dijete, ali imamo jednu djevojčicu koja je nešto starija, i mislimo da biste bili dobar spoj.” Još nekoliko razgovora i došao je taj dan. Dan upoznavanja. Leptirići u želudcu, strah, sreća, ushićenost, prestravljenost, pravi roller coaster emocija.
Bajka počinje
A onda smo je ugledali. Malena, slatka, zbunjena, preplašena, umiljata, mirna. Kad nam je pružila ruku i rekla svoje ime, gledajući nas ravno u oči, nešto se slomilo i u isti tren posložilo u nama. I u tom prvom trenu sve je bilo jasno. Što se nas tiče, pronašli smo svoju kćer. Nadamo se da će i ona prihvatiti nas. O, Bože, kako se nadamo da će i ona prihvatiti nas. Prvi je susret prošao fantastično, družili smo se dugo, pričali i igrali, gledali crtiće na mobitelu. Povratak kući prolazio je u tišini. Je li to to? Mora biti.
Nastavila su se druženja, upoznavali smo se, zavoljeli smo se, a onda je jednog dana bilo sve gotovo, čak i prije nego što smo mislili. Princeza je sada službeno naša kći.
I čini nas sretnima. Ona nas, mi nju. Ona je doista naša kći, oduvijek je to bila, samo smo se malo tražili. I kako smo se samo savršeno našli.
Nekoliko napomena
Želio bih nešto napomenuti prije nego što zaboravim. Često nam ljudi čestitaju na plemenitom činu posvojenja. Hvala, ali nemojte. Posvojenje je prije svega vrlo sebičan čin.
MI smo željeli dijete. Od toga smo pošli. I većina potencijalnih posvojitelja kreće upravo od te misli. Ne svi, ali većina. U tom samom početku ne mislite na dijete koje ćete, nadajmo se, posvojiti. Što nije ni čudno. Ne znate ga, niste ga nikad vidjeli, ne znate njegovu priču, niste ga pogledali u oči niti ste ga uzeli u naručje. To je dijete imaginarno. Znate samo da ga želite i ta želja da popunite prazninu u svojim životima jača je nego išta drugo. Ali ne brinite se, sve se mijenja onog trena kada vaše dijete dobije lice i ime. Tada je, kao i svakom roditelju, samo jedna stvar na ovom svijetu bitna, onaj zvonki smijeh sreće vašeg djeteta.
Posvojitelji
I upravo zato posvojiteljima nije potrebno tapšanje po ramenima. Mi bismo radije da, zajedno s nama, dignete glas. Da ta djeca ne ostaju toliko dugo u sustavu, da što prije pronađu svoje obitelji, da budu zaštićena od strane države, da su pravila jasna. Jer je priča svakog djeteta koje završi u sustavu, koje je dano na udomljavanje ili posvojenje ‒ tužna priča, bez obzira na to je li dijete bilo zlostavljano ili tek napušteno. I ta tužna priča treba završiti što prije.
Tada će mnoštvo tih velikih i divnih dječjih očiju brzo i mirno zaspati u svojim krevetićima dok na vratima u tišini stoje njihovi novi roditelji, gledajući ih s osmijesima na licima i nevjerojatnom ljubavi u srcima. I to je jedino bitno.
Princeza je, hvala na pitanju, sjajno. Ima svoju sobu. Ima svoje igračke i svoj krevet i svoje knjige i svoju odjeću. Ide u školu. Ima prijatelje s kojima se druži. Što je najvažnije, ima obitelj, ima beskrajnu ljubav, ima škakljanje i maženje svaku večer prije spavanja, ima more poljubaca svako jutro nakon buđenja.
Samo… Oh, kako nas je prevarila. Ona malena, mirna i umiljata s početka zapravo je pravo malo čudovište. Duhovito i sarkastično, prepuno energije, obožava ples i pjevanje, nikada se ne prestaje igrati, uvijek se smije i viče i trči i skače.
Nova pustolovina
I baš je takvu volimo. Svaki dan nešto novo, nešto smiješno, nešto divno. I naravno da nam ponekad, kao i svako drugo dijete, rasteže živce do pucanja, i da joj mozak ima samo četiri jasno artikulirane misli: “Ja bih se igrala, ja bih gledala crtiće, ja bih nešto slatko, ja sam gladna”. Sve ostalo je čisto iznenađenje. Ali teško da svi njezini dječji ispadi, nikakva želja za učenjem i činjenica da joj treba sto puta ponoviti nešto, da bi sto i prvi put opet napravila istu stvar, mogu pokvariti onaj trenutak kad nam se baci oko vrata i udijeli najljepši poljubac na svijetu. Samo je taj poljubac vrijedan više nego cijeli svijet. Znate točno što mislim.
A, još bolje, s njom nikad nije dosadno.
Nova je fora ujutro da, kad krenem na posao i čekam lift, napravi strašnu buku na izlasku iz stana misleći da je nečujna, “došulja” se do ugla, iskoči ispred mene i urlikne “BA!”. Onda se ja, naravno, preplašim jer je nisam skužio, a ona umire od smijeha, i onda se ja zabijem u vrata od lifta, a ona opet umire od smijeha, pa me grli i ljubi, i onda naglo ode prema stanu jer “Tata, idem, moram pišat.”
Najdraži dio dana.
Foto: privatni album
Tekst: Tata Ivan
(zbog zaštite identiteta podaci su poznati samo redakciji)
Želite li da i vaša priča iz života ili s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
