Sina Lovru koji je prije par dana uspješno završio prvi razred, rodila sam prije sedam i pol godina u zagrebačkoj bolnici Merkur. Taj porođaj bio je za mene jedno prilično traumatično iskustvo, iako je to u stvari bio jedan standardni bolnički porođaj, i drugi bi rekli da je sve proteklo dobro jer smo i on i ja živi i zdravi. Kada se Lovro rodio, imala sam 28 godina, puno sam čitala tijekom trudnoće i mislila sam da sam se dobro pripremila za porođaj. Ali pokazalo se da ipak nisam bila spremna na ono što me dočekalo. Uz drip, desetosatno ležanje u boksu na lijevom boku, prokidanje vodenjaka, niz vaginalnih pregleda od nekoliko različitih doktora bez predstavljanja i najave što će učiniti, do nalijeganja na trbuh i velike epiziotomije rodio se Lovro. Ne mogu se uopće prisjetiti jesam li u tom trenutku bila sretna što prvi puta vidim svoje dijete. Osjećala sam samo golemo olakšanje što je ta porođajna agonija napokon završila. Ubrzo su ga odnijeli, a ja sam ga ponovo vidjela nakon dvadesetak sati. Poslije se pokazalo da nas je to odvajanje koštalo dojenja, a dugotrajan porođaj hodanja neuropedijatrima i fizijatrima sljedećih godinu i pol. Mjesecima poslije vrtila sam taj porođaj u glavi i nikako mi nije bilo jasno niti vjerojatno da je to priroda tako zamislila! Pa kako čovječanstvo nije odavno izumrlo ako je porođaj takva trauma za žene?! Nakon mnogo surfanja, čitanja, razgovaranja s drugim mamama, odlučila sam da će moj sljedeći porođaj biti drugačiji.
DRUGI PUT DRUGAČIJE
Na Lovrin drugi rođendan već smo znali da će nam se na proljeće pridružiti braco ili seka, a ja sam znala da će ovaj puta biti drugačije. U pripremama i čitanju svega i svačega o trudnoći i porođaju, na Rodinu forumu počele su se pojavljivati prekrasne priče o porođaju u Varaždinu. I pala je odluka da se seka rodi na varaždinskom stolčiću. Ljudi su se pomalo čudili zašto idemo u Varaždin kada svi drugi dolaze u Zagreb, ali suprug i ja bili smo sigurni u svoju odluku.
Bela se rodila prekrasnog travanjskog sunčanog dana prije pet godina na stolčiću u Varaždinu. Suprug je cijelo vrijeme, otprilike šest sati, bio sa mnom u rađaonici, a za nas se prekrasno brinula naša primalja Viktorija. Dakle, nije bilo mijenjanja različitih primalja, doktora koji se ne predstavljaju nego samo prolaze i komentiraju nešto jedan drugome a da te ne obavijeste što se događa… Dapače, prilikom prijema u bolnicu predstavila nam se primalja Viktorija i rekla da će biti s nama dok ne dobijemo svoju bebu. U Varaždin sam došla s napisanim porođajnim planom, u kojem je stajalo da ne želim nikakve lijekove, drip niti intervencije poput prokidanja vodenjaka ili epiziotomije dok god je sa mnom i bebom sve u redu te da ne želim odvajanje od bebe nakon porođaja. Tako je i bilo. Bela i ja bile smo u rodilištu dva dana u kojima se nismo uopće odvajale, a ona je već ondje naučila kako sisati (i nije prestala do četvrtog rođendana!).
Belin porođaj bio je moja katarza i izlječenje svih trauma i nepovjerenja u vlastito tijelo nastalih pri prvom porođaju, a zbog koktela hormona koje tijelo ispušta prilikom prirodnog porođaja bila sam euforična mjesecima nakon Belina rođenja, što nam je jako olakšalo i uljepšalo prilagodbu obitelji na život u četvero.
TREĆA SREĆA
Kada sam dvije godine nakon toga ostala treći put trudna, već sam pri pogledu na pozitivan test na trudnoću znala da će se ova beba roditi doma. To je bio nekakav prirodan slijed prethodnih iskustava, svega pročitanog i naučenog od trenutka Lovrina rođenja, odluka koja je polako rasla i sazrijevala i prije nego što sam znala hoće li se realizirati.
Trudnoća je uredno napredovala pa sam se smireno pripremala za porođaj. Suprug Marko bio mi je podrška jer je znao da ćemo, ako se u bilo kojem trenutku nešto zakomplicira, potražiti liječničku pomoć. Najveći problem bio je pronaći primalju jer hrvatske primalje, unatoč svojoj stručnosti, na žalost, ne mogu prisustvovati porođajima kod kuće. Pronašla sam primalju iz Austrije koja je bila voljna doći u Zagreb, a imala sam i dulu, svoju prijateljicu koja je i sama svoje treće dijete rodila kod kuće. Njezina prisutnost puno je značila i meni i Marku za osjećaj mira i sigurnosti.
STIŽE LEDA
Uz dvoje male djece, trudnoća mi je proletila te se bližio Božić i termin porođaja. Cijelu trudnoću bila sam jako aktivna, te sam i tog zadnjeg dana bila s Belom na nekom dječjem rođendanu, plesale smo i zabavljale se, a ja sam počela osjećati da se nešto događa… Po povratku s rođendana, smjestila sam djecu na spavanje te poslala primalji i duli SMS da se nešto događa te da budu spremne ako ih pozovem tijekom noći ili sutradan. Spremila sam se na spavanje da budem odmorna za porođaj, ali čim sam legla, počeli su trudovi. Pokušala sam ležati na boku da ne probudim Marka, ali apsolutno niti jedan jedini trud nisam mogla izdržati u tom položaju! (Kako li sam to izdržala s Lovrom?!) Otišla sam u kupaonicu. Ondje je bilo mračno i toplo, a sušilica je proizvodila ritmičan zvuk koji mi je odgovarao. Ni sama ne znam koliko je vremena prošlo, ali sam primijetila da su mi trudovi pravilni te sam zaključila da je to – to, i da bi bilo dobro probuditi Marka te pozvati primalju i dulu. Marko se odmah ushodao po stanu pripremajući sve ono o čemu smo mjesecima razgovarali. Stavio je zaštitne plahte i najlone na naš bračni krevet i kauč u dnevnom boravku, a na stol je posložio stvari za bebu i mene, koje ćemo trebati nakon porođaja. Ja sam jedva čekala da on završi s tim pripremama jer mi je smetalo svjetlo i hodanje te sam se povukla u našu spavaću sobu, kleknula na krevet i zabila glavu u jastuk te tako odrađivala trudove. Ubrzo je stigla dula. Ušla je tiho u sobu, podragala me po kosi, a ja sam joj rekla da nisam očekivala da će me tako boljeti s obzirom na to da sam doma. Sjela se na rub kreveta, a ja sam između svakog truda okrenula glavu da provjerim je li još tu. Kada bih u mraku ugledala njezinu siluetu, odmah mi je bilo lakše. Trudovi su navirali jedan za drugim, a počela sam osjećati i nagon za tiskanjem. U jednom sam se trenutku ustala i otišla u kupaonicu. Sjela sam na wc (to je položaj sličan stolčiću za rađanje) da vidim hoće li mi biti lakše izdržati trudove u tom položaju. Čim sam sjela, osjetila sam da je beba skroz nisko i opipala sam glavicu. Tiho sam pozvala prijateljicu i rekla da beba izlazi, a Marko je u tom trenutku telefonski razgovarao s primaljom objašnjavajući joj da beba već stiže. Ona ga je umirila rekavši mu da umota mene i bebu i da pričekamo njezin dolazak.
VESTA KOJA SE NE ZABORAVLJA
Stajala sam na sredini kupaonice osjećajući da beba samo što se nije rodila i pitala prijateljicu što da radim. Ona me nježno povukla za ruku i potaknula me da kleknem, a na pod je stavila prvu stvar koju je u mraku napipala. To je bila Markova plava debela vesta koja se sušila na radijatoru. Kleknula sam, a glavica je bila već dopola vani te je u sljedećem trudu samo skliznula van te se u tom trenutku prolio i vodenjak. Dočekala sam Ladu u svoje ruke, sjela na vestu i privila je na sebe. Marko je stajao na vratima kupaonice, čučnuo k nama i zagrlio nas te smo zadivljeno promatrali njene bucmaste ručice.
Spojene pupčanom vrpcom, odšetale smo se u krevet, zamotale se i pokušale dojiti prvi put te tako dočekale primalju koja je stigla oko 45 minuta nakon Ladina rođenja. Pregledala je nas obje, i posteljicu koja se u međuvremenu odljuštila. Sve je bilo u najboljem redu te je ponosni tata prerezao pupčanu vrpcu i pomogao primalji obući bebu, a zatim je primalja meni pomogla ustati i otuširati se.
U međuvremenu su baka i djed koji žive u stanu ispod nas primijetili da se nešto događa te su došli gore, i sat vremena nakon rođenja upoznali svoju novu unučicu. Probudila se i Bela te je s bakom čuvala seku dok sam se ja tuširala.
Nakon toga gosti su se razišli, a Marko, Bela, Lada i ja zajedno smo zaspali u našem krevetu. Lada je proizvodila neke zvukove pa je Bela pitala: “Mama, a što ona to radi, što ona to priča?¨ Samo sam joj odgovorila: “Ma tako bebe idu kao mala maca, ajde sad spavaj.” U sjećanju mi je ostao taj neki mir, da je sve isto, a opet sve potpuno drugačije. To je bilo najposebnije jutro u mom životu: braco i seka zadivljeno promatraju bebu, a Marko i ja zadivljeno promatramo njih troje.
Ujutro se Bela pravila važna pred Lovrom kako je ona već po noći upoznala seku, a tete u vrtiću mislile su da su se djeca zabunila kad su rekla da su mama i seka doma i da je seka stigla po noći. Lada je samo uklizala u naš obiteljski život, nije bilo ljubomore, mamina odlaska u bolnicu i povratka s nekim novim malim bićem koje odvlači maminu pažnju, a ona je bila i još je uvijek totalno posebna, zadovoljna, sigurna i vesela djevojčica. Ja volim misliti da je to zbog toga što je imala tako lijep početak života.
(Za one koji vole tehničke podatke, iako oni u kućnom porođaju nekako nisu važni: Lada se rodila 20.12. 2010. u 1.50, imala je 3600 g i 48 cm.)
