U svoje 33 godine do sada nisam bila u bolnici, no ova trudnoća me u 35. tjednu prisilila da upoznam sve čari trudničkog ležanja u bolnici. Svoj boravak u bolnici pamtit ću iz više razloga. Upoznala sam i pobijedila neke strahove uz pomoć dr. Davora M., koji me iznenadio svojom čudnom ali pozitivnom energijom, upoznala sam puno novih mama i dobila novu prijateljicu Emiko, te se, tko bi rekao, napokon naspavala.
TRUDNOĆA I PRIJATELJICE
Druga trudnoća trajala je kalendarski od mjeseca rujna do svibnja i, iskreno, nije mi baš bilo lijepo jer sam cijelo vrijeme bila slojevito obučena i stalno mi je bilo vruće.
Svaki sam se mjesec družila s prijateljicom Anjom, koja živi u Ivanić Gradu. Ona studira na Akademiji dramske umjetnosti, pa smo odlučile slikom zabilježiti moj tijek trudnoće (sada kada imam ovu predivnu uspomenu na svoj trbuha, nije mi žao niti jedne sekunde što sam onako teška, uza sve obveze, jurila k njoj).
Velika sam ljubiteljica vjenčanja i jako poštujem brak, i da nemam kune u džepu ili da sam bolesna, svojim bih prijateljima došla na njihov dan. Moja se prijateljica udavala 26. siječnja 2013., a to je za mene bio 22. tjedan trudnoće. Malo me je bilo strah jer vjenčanje nije bilo u Zagrebu nego u Osijeku. No moja druga prijateljica Adisa bila je tako divna da je odlučila ne ići autom, nego sa mnom vlakom jer sam smatrala da je to najbolji prijevoz za mene, i obećala me paziti cijelim putem.
Tijekom života stekla sam puno dobrih i pravih prijateljica (račica sam u horoskopu pa držim jako do svojih prijateljstava). Pa tako imam i svoju Andreju s posla, koja je u uredu stol iza mene. Ona nije majka, ali je bila puna razumijevanja i bila mi je jako velika podrška u svemu: svaki put kada bih počela razmišljati o tome kako ću financijski sve izdržati, ona je našla par minuta za mene i ohrabrivala me, a najviše sam se veselila pauzi kad nam je njezina mama poslala zdravi ručak. Najveći sam mir u trudnoći imala kada sam bila na kavi sa jednom od svojih prijateljica, Majom ili Danijelom.
Zbog posla i kućnih obveza nisam mogla često koliko sam željela, ali kad smo se družile, uvijek sam bila sretna i ispunjena, tako se nadam da će one uživati u mom društvu kada one budu trudne te da ću im ja biti podrška u uživanju i, priznajem, paničarenju u trudnoći.
VRATIMO SE NA POČETAK
Nakon nekoliko dana izostanka menstruacije, kupila sam test. Moja znatiželja bila je tolika da nisam čekala jutro, nego sam ga napravila tu večer kod supruga na treningu. Ulaskom u boksačku dvoranu, gdje je suprug ozbiljno vodio trening, u ruku sam mu predala test i nakon pogleda, od srca se nasmiješio i spremio ga u džep.
U trenucima dok sam čekala da se pojavi rezultat na testu, razmišljala sam samo o svojem sinu, kako će on prihvatit moju trudnoću, hoće li biti ljubomoran ili sretan i hoće li on dati bebi ime. Počela me loviti panika hoću li ja znati i moći podijeliti majčinsku ljubav. Svi koji me dobro poznaju, znaju koliko volim svoj posao.
Moram biti iskrena, prvu noć sam razmišljala kako ću s poslom.
Moj je plan bio da na poslu šutim o trudnoći do potvrde doktora, ali na terenu (radim u produkciji) moja kolegica Sanja primijetila je da jako često idem na wc. Drugi me dan snimanja pitala jesam li prehlađena ili trudna. Tada sam uspjela prešutjeti, ali na idućem snimanju me naš snimatelj Sven razotkrio. Zamolio me da mu pomognem pomaknuti dio rasvjete, na što sam mu odgovorila: "Oprosti, Sven, ovaj put ne mogu", na što se on samo nasmijao. Nakon tog snimanja odlučila sam svim kolegama reći da sam trudna. Jedan od razloga zašto volim svoj posao je taj što imam dobrog šefa, koji je sada imao priliku upoznati i moju emotivnu stranu. Zdravlje me poslužilo pa sam do 28. tjedna trudnoće radila. Bila sam privilegirana od kolega – bili su pažljivi prema meni.
100 POSTO POLETNA
Uz sina Jurja, posao i kućanske poslove te volonterski rad nisam ni primijetila da sam već stigla do 19. tjedna trudnoće, kada sam dobila potvrdu da nosim curicu. Ovaj sam put bila "pametna" pa su se i kile manje lijepile, tako da sam bila 100 posto poletna i aktivna do trenutka kad sam dobila po nosu od ginekologa da moram usporiti tempo života. Teška srca otišla sam na godišnji, pa na kratko bolovanje, i već je došao zakonski rodiljni, gdje sam planirala sve u miru pripremiti za dolazak naše Vanje.
Ali, naravno, nikad ne ide sve po planu. Preko noći donesena je nova odluka: počinjemo živjeti kod svekrve jer se svekar razbolio i nije doživio tu sreću da upozna svoju treću unuku. Ovim putem šaljemo veliki pozdrav prema nebu i poruku da nam jako fali naš dida Mile.
Zahvaljujući naprednoj tehnologiji 21. stoljeća imamo mogućnost i da vidimo svoju bebu prije nego što dođe na svijet. Meni je to predivno iskustvo, premda sam „dobila“ komentar od jedne starije rodilje da što će mi to, samo bacam novce. Osobno mogu potvrditi da je velika razlika, pregled traje otprilike 20 minuta i cijelo to vrijeme pratiš svaki dio tijela svoje bebe na malom ekranu.
Taj dan je padao snijeg, ali ništa nas nije moglo zaustaviti na dogovoreni termin, gdje se potvrdilo da nosim curicu. Tada sam se sjetila: Pa nemam žensku odjeću – ona će imati dugu kosu, frizure, cipelice, a tu je i roza boja! Nisam baš veselo razmišljala o tome jer ja sam potpuno neženstveni tip. Selidba mi je oduzela jako puno pozitivne energije tako da nisam na kraju ništa stigla kupiti i pripremiti za Vanju. Svaki sam dan govorila "sutra ću", te je na kraju suprug obavio kupnju za bolnicu te uz pomoć svog punca uredio sobu za malu Vanju.
ŠOK
Odlaskom na redoviti ali prvi pregled u Vinogradsku bolnicu kod dr. Tučkara doživjela sam prvi pravi šok. Ležeći na stolu, dr. Tučkar me pitao: "A što smo mi rekli, koji je ovo tjedan?" "Pa trideset peti", kažem ja. "Draga Suzana, vi ste otvoreni četiri prsta i nećete dočekati termin."
Bez boje na licu i naravno u suzama nazvala sam mamu i muža; dočekali su me nakon CTG-a koji je pokazao da imam trudove. Šok me toliko dugo držao da sam popodne pala u nesvijest i tek tada shvatila da moram ostati u bolnici. Prva četiri dana bilo mi je tako teško da sam mislila da imam vrtuljak u glavi na kojem se voze plačuće bebe jer sam bila na odjelu gdje su majke s bebama u sobi.
Jako volim bebe, ali kada krene lavina plača po cijelom hodniku jer se bebe pregledavaju ili je vrijeme dojenja a vaše tijelo samo želi spavati, vjerujte mi, u tom trenutku samo čujete plač i ništa drugo. Kada sam došla u drugu sobu, dočekala me divna Emiko s kojom sam provela ostale dane u bolnici. Tišina u toj sobi jako je dobro djelovala na moj duševni mir, jer me iskreno jako bilo strah što će se dogoditi na dan porođaja. Jako sam teško prihvatila svoj boravak u bolnici i nisam željela da mi itko dolazi u posjet, ali jedan dan su me iznenadili dečki iz kluba, i tek tada sam shvatila koliko sam se prijašnjih dana zatvorila u sebe i čekala dan porođaja i izlazak iz bolnice.
Na kraju sam bila 21 dan u bolnici da nisam vidjela danje svjetlo – osim kroz prozor. Na izlasku sam tri puta za redom rekla: ''O, kako sam sada sretna!''
VANJA JE TU
Sada kada gledam s odmakom od par mjeseci, mogu s velikom radošću napisati da sam ponosna na sebe što sam sve izdržala i što sam pobijedila svoj strah od porođaja koji me pratio od prve trudnoće jer se Juraj na kraju rodio hitnim carskim rezom, što ja nisam emotivno dobro prihvatila.
Moram i ovim putem zahvaliti i poručiti budućim mamama da je jako bitno da je uz vas topla ruka sestara, kao i znanje doktora, jer oni su prvi koji će vam pomoći oko vaše bebe. Znajući sve to, nisam se bojala Vanjina dolaska ni dojenja, tako da samo se Vanja i ja ''na prvu'' osjetile i krenule u svijet dojenja. Naglašavam da u životu ne ovisimo samo o novcu i stambenom pitanju, no ne umanjujem njihovu važnost.
Za kraj, imate veliki pozdrav od ponosne mame Suzane Zubčić ''na kvadrat'', koja živi i radi za budućnost svoje djece. I na kraju hvala mužu što je bio uz mene kroz obje trudnoće, što je odličan tata i svima nama velika podrška.
Šaljite nam svoje priče na redakcija@stampedo.hr
