Vjerujemo da ste se već mnogo puta uvjerili da vaš dvogodišnjak vrlo dobro zna što želi. Na bilo kakav naš pokušaj da se suprotstavimo njegovoj snažnoj želji, reagira protestom.
Ako to što želi nije opasno i za nas neprihvatljivo, puštamo ga da čini, ali ako imamo valjane razloge zašto ne možemo nešto dopustiti, tada je važno da reagiramo.
No, «nagovoriti» dvogodišnjaka da odustane od svoje težnje, nije nimalo lak zadatak. Da bismo u tome uspjeli, važno je da razumijemo razloge takvog djetetova ponašanja
Da bismo bili odgovorni roditelji i djetetu pružili prijeko potreban osjećaj sigurnosti, važno je postavljati granice. Postavljanje granica podrazumjeva mudro i strpljivo davanje djetetu do znanja koja ponašanja od njega očekujemo, koje se prednosti tog ponašanja, te kakvo ponašanje nećemo dopuštati, odnosno koje su posljedice nedopuštenog ponašanja.
Roditelj će lakše uvoditi disciplinu, a dijete lakše prihvaćati naše zahtjeve ako su do tada u odrastanju roditelji s djecom razvili osjećaj povjerenja i privrženosti. U klimi povjerenja dijete se osjeća sigurno i ima povjerenje u onoga tko ga uči.
No, djeci su potrebne granice koje uvažavaju njihove razvojne mogućnosti. Stoga je iznimno važno poznavati odrednice određene životne dobi kako od djeteta ne bi očekivali previše ili pak premalo.
Dijete od godinu dana imat će potrebu za drugačijim granicama od djeteta u dobi od dvije ili pak tri godine.
Neki roditelji misle da im djeca u dobi od dvije godine namjerno prkose svojim ponašanjem. Važno je znati da to nije moguće, jer djeca te dobi još nemaju kognitivne sposobnosti shvaćanja naših uputa, a još dugo vremena niti sposobnost strateškog planiranja koje je preduvjet manipulacije, na koju, neki roditelji također posumnjaju.
No, to nipošto ne znači da upute trebaju izostajati, već je važno znati da će one u toj dobi imati ponavljajući karakter. Dijete te dobi uči slušajući iste, ponavljajuće upute za iste situacije. U trećoj godini, ono će vam dati do znanja da se sjeća uputa koje je slušao.
Stoga je vrlo uobičajeno da vam dijete primjerice približavajući se štednjaku kaže: «To ne dirati, to je pec». Tada je važno ponoviti isto kako bi dijete bilo pohvaljeno za usvojeno znanje.
Tantrumi ili ispadi bijesa
Treća godina života je ujedno i razvojni period gdje se neka djeca i roditelji susreću sa izazovom ispada bijesa ili tantruma.
Ono što karakterizira tantrume jest djetetova velika želja da nešto učini i s druge strane – osjećaj da ne posjeduje sposobnost da to ostvari. Ta dva osjećaja dovode do frustracije koja izbija kroz tantrum.
Nadalje, dijete osjeća neku novostečenu moć, želi biti odrastao i to ga tjera na neki postupak, no u tom trenutku dolazi odrasla osoba i govori: «Ne»!
Dijete to doživljava vrlo teško, te kako još uvijek nema verbalnu sposobnost da izrazi svoju ljutnju, čini to postupcima, izljevima bijesa. Riječ je o emocijama s kojima se još uvijek dijete te dobi ne može razumno nositi.
Što učiniti prilikom djetetova ispada bijesa
Tantrumi znaju biti vrlo nezgodni i za djecu i za roditelje. Važno je znati da ih roditelj ne može riješiti i oni uglavnom nemaju veze s time kakav ste roditelj, već imaju veze sa temperamentom djeteta.
Zadatak roditelja jest da djetetu pruži podršku u tim trenucima i omogući osjećaj sigurnosti.
Nadalje, primijetit ćete da se takve epizode javljaju uglavnom u društvu jako bliskih osoba i gotovo nikada bez publike. Razlog tome jest što si dijete može dopustiti gubitak kontrole samo u sigurnoj, zaštićenoj okolini.
Ono što je važno u tim trenucima jest ostati miran. Većina djece će se smiriti ako ih snažno zagrlite, no pri tome ih ne smijete sputati (ostaviti ruke i noge slobodne). Ako vas vaše dijete pritom udara, nemojte to trpiti već se udaljite na onu razdaljinu kada to neće moći činiti.
Izuzetno je važno pomoći djetetu da imenuje emocije, pa mu možemo reći: «Ljut si jer..». Na taj način im dajemo do znanja da ih razumijemo i uvažavamo te istovremeno učimo. No, važno je znati da to ne možemo činiti tijekom tantruma jer je u tim trenucima dijete toliko preplavljeno emocijama da nas ne može čuti.
Zato je važno nakon tantruma s djetetom komunicirati.
Možemo li ih spriječiti?
Pažljivim praćenjem djetetova rasta, odnosno njegovih potreba i mogućnosti, ponekad je moguće spriječiti izljeve bijesa.
Nije loše voditi dnevnik djetetova ponašanja kako bismo vidjeli koje situacije prethode tantrumu. Često primjetimo da je dijete neposredno prije ispada bijesa pokazivalo znakove umora ili gladi. Ponekad je roditelj u žurbi zbog obaveza i ne primjećuje da ga dijete doziva i nešto želi. Tantrum može biti pokušaj da ga dozove u kontakt.
Ako se tantrum javlja na bučnim mjestima gdje ima mnogo ljudi (prodajni centri, sajmovi) možda ćemo odlučiti da tamo više ne vodimo dijete.
Skretanje pozornosti kada primjetimo da se naš mališan sprema «eksplodirati» može biti učinkovito. «Vidi, vidi što imam ovjde..» može pobuditi znatiželju djeteta i tako spriječiti erupciju bijesa.
Također, svakim danom naše dijete raste i neke frustrirajuće situacije uspjevat će prevladati i samo. Važno ih je prepoznati ih i pohvaliti.
Kako ostati povezan s djetetom i kada nam je teško
Bilo da ćemo pokušati prevenirati ispade bijesa ili ćemo ih mirno pokušati proći zajedno s djetetom postoji još nešto što možemo učiniti.
Kada primjetimo da je dijete zadovoljno i mirno, te kada ocijenimo da smo i sami u tom trenutku smireni možemo se spustiti na djetetovu visinu i reći mu: «Vidim da te ponekad nešto jako muči i da sam ne znaš kako si pomoći, niti mi to umiješ reći. No, želim ti reći da sam uz tebe i da ću biti uz tebe da te slušam kada ćeš mi znati reći.»
Iako će vam se možda činiti da je dijete premaleno da vas razumije, ono će zasigurno pamtiti način na koji ste mu se obratili. Tim obraćanjem produbljuje se vaš odnos i djete će svakako pamtiti interes roditelja za njega samog koji neće nestati. Kada dođe vrijeme, dijete će nam reći što osjeća.
Tantrumi su, dakle, ogrančeni govorom, te kada ga oni savladaju, oni će nestati.
Pročitajte i ⇒Pokažite mališanu tko je gazda
