Već u prvoj godini života djeca ponekad udaraju i grizu te na taj pomalo zaigran način komuniciraju sa sebi bliskim osobama. Potkraj druge godine života udarci i ugrizi mogu biti rezultat ljutnje i nemogućnosti da ju verbalno izraze.
Važno je znati da je ljutnja normalna i prisutna kod svakog živog bića. Neka djeca imaju niži a neka viši stupanj tolerancije na frustraciju, i to je dobrim dijelom stvar njihova karaktera. Djeca ju najviše izražavaju kada su želje iznad njihovih sposobnosti ili kada se one razlikuju od želja i potreba drugih. Kako raste razvoj govornih sposobnosti, djeca sve lakše uspijevaju verbalno izraziti svoju frustraciju. Tada je i roditeljima lakše jer o njoj s njima mogu razgovarati. U dobi od dvije godine grizenje najčešće prestaje, no udarci se mogu nastaviti.
Dvogodišnjak nam ljutnu u ovoj razvojnoj fazi „govori“ djelima i čini to najbolje što umije. Djeca mogu pokazivati agresivno ponašanje ili zbog zatomljenja ljutnje, kontrole situacije i iskazivanja moći, ili pak kako bi zaštitili nešto što im je u tom trenutku važno, na primjer igračku. Vrlo je važno da roditelj prepozna uzrok kako bi na djetetovu emociju pravilno reagirao.
Ako vas dijete počne udarati, važno je vidjeti okolnosti koje su tome pogodovale. Možda vas dijete doživljava nedostupnim jer ste u tom trenutku posvećeni nečem drugom, a ono ima silnu potrebu da ga vidite i osjetite.
Tada je uputno spustiti se na djetetovu visinu i reći mu iskreno: „Vidim da želiš da se s tobom igram i da si ljut što sada pričam s tatom. No ne želim da me udaraš jer me to boli. Popričat ću s tatom još nekoliko minuta i onda ću se poigrati s tobom.“
Roditelji katkada sami osjećaju krivnju što ne provode više vremena sa svojom djecom, a kako im je krivnja teška, mogu za nju okriviti dijete i viknuti: „Hoćeš da je tebe udarim? Zar ne vidiš da pričam s tatom? Možeš se valjda sam poigrati i ostaviti nas na miru.“
No dijete nikako nije i ne smije biti krivo za ono što osjeća i takvu mu poruku ne bismo smjeli uputiti. Bez obzira na to što se u oba primjera roditelj nije odmah poigrao s djetetom, kod prve spomenute reakcije dijete je dobilo poruku da ga se čuje, vidi, da se uvažavaju njegove emocije, no isto tako da udaranje nije prihvatljivo ponašanje te da u životu ne možemo u svakom trenutku dobiti ono što poželimo. Iz druge spomenute reakcije dobilo je poruku da mora moći razumjeti roditeljeve potrebe i da nije u redu od njega što se tako osjeća te ako nastavi s udarcima, riskira da mu roditelj vrati istom mjerom.
Koji god razlozi bili da dijete krene udarcem na roditelja, roditelj može podignuti ruku ispred sebe i zaustaviti udarac te reći djetetu: „Ne želim da me udaraš, to me boli.“
Ako se dijete nalazi u roditeljskom krilu, možemo ga odlučno spustiti uz spomenutu poruku. Na taj način također učimo dijete kako da se i samo zaštiti od udaraca druge djece. Ako primijetimo da udara kada želi uspostaviti kontakt, možemo mu ponuditi da nas radije zagrli ili pogladi. Ako pak udara zbog ljutnje, možemo mu ponuditi neki mekan predmet ili praznu plastičnu bocu i pokazati da njome može udarati po kauču.
Kada vaše dijete udara drugu djecu također je važno promotriti u kojim se okolnostima to događa. Možda mu je drugo dijete uzelo omiljenu igračku, možda je vaše dijete poželjelo poigrati se nekom igračkom koju trenutno koristi netko drugi ili je pak umorno, gladno i frustrirano zbog drugih okolnosti. Bez obzira na razlog, važno je da roditelj reagira brzo i odlučno i na taj način zaustavi napad riječima: „Ne želim da udaraš i grizeš druge. Ako želiš igračku, pričekaj da se ovo dijete poigra s njom ili pitaj mene. Ja ću dogovoriti kako ćete se s njom igrati.“
Također, ako je drugo dijete dovoljno staro da se verbalno izrazi, možete ga zamoliti da kaže vašem djetetu da se neće igrati s njime dok se ne ispriča i prestane tući. Ako nije, možete vi to izgovoriti. Važno je ispričati se, pogladiti ili zagrliti udareno dijete kako bi iz primjera bilo jasno vidljivo tko je ugrožen.
Ako je vaše dijete u fazi kada udara druge, svakako nije preporučljivo da se igra odvija bez nadzora odrasle osobe. Takve situacije između odraslih nisu nimalo ugodne, no poželjno je s drugim roditeljima o tome popričati i s time ih upoznati. Na taj način odrasli bivaju pripremljeni i preuzimaju brigu za primjerenu reakciju u slučaju potrebe.
Metoda uzvraćanja ugriza ili udaraca nikako nije dobar način jer ne možemo tražiti od djeteta da prestane činiti ono što mi činimo njemu. Ako već mislite da bi to bila dobra lekcija za njega, radije njegove zubiće (uz njegovo dopuštenje!) prislonite na njegovu ruku i tonom otkrivenja (ne osvetoljubivo) uzviknite: „Vidi, kad grizemo, boli!“
Imajte na umu da djeca te dobi uče ponavljanjem i da ćete takvim kontinuiranim pristupom uspješno prevladati tu razvojnu fazu na najzdraviji način. Kako bismo im u tome pomogli, ključni su razumijevanje, toplina i usmjeravanje.
Tekst: Psihološki centar Razvoj
