Katkad te u životu zadesi nešto što ti obrne život naopačke. Nešto silovito i snažno, poput prirodne nepogode, dođe naglo i iznenađujuće, zaskoči te, a ti više nikada nisi isti. Upravo to se desilo meni.
Bila sam dvostruka mama i mislila sam da znam sve o roditeljstvu. I zaista, prošla sam sve: lakše i teže porođaje, euforiju majčinstva, neprospavane noći, ponos koji te prožima cijelim bićem, onakav kakav nikad zbog sebe ne iskusiš, zatim onaj posebni osjećaj kad ti se srce steže od strepnje, a istovremeno misliš da od ljubavi kojom ti ta mala bića ispunjavaju srce nemaš u sebi više mjesta ni za jednu emociju, koliko si pun… Da, bila sam tamo. Sve mi je poznato.
Josip i Roko su dva krasna dječaka i neizmjerno sam ponosna na njih. Oni su, moram to reći, savršena djeca. Crte lica su im isklesane kao od grčkih kipara, bistri, brzi na mislima i govoru, beskrajno znatiželjni, ostvarenje snova svih mojih nadanja i maštanja. Moje ambicije i planovi za njih rasli su kako su rasli i oni, moji lijepi i pametni dečki, i mislila sam gdje će im, gdje će nam biti kraj!
Mislila sam da znam sve, a nisam znala ništa.
Promjena je stigla i preokrenula naše živote poput ljetne oluje koja zgromi iz vedra neba i ruši sve pred sobom. Dobro me protresla i kad me ispustila iz svojih ruku, više ništa nije bilo isto.
Ta oluja bila je Marija. Marija je moja trogodišnja kći koja me, kao da smo nekim čudom zamijenile svoje uloge, uči svemu što znam. Svemu što vrijedi. Ona živi u svom svijetu, a čini moj svijet.Ne govori, no govori mi glasnije i jasnije od mnogih ljudi u mojoj okolini.
Nisam se uvijek mirila s time. Mislila sam, ako ne izgovorim strašnu riječ na A, ona neće ni postojati, osim u nekim knjigama tamo, osim kod nekog drugog a da to nismo mi, a da to nije moje dijete. To se uvijek dešava nekome drugome. Protreslo me i prodrmalo konačno jedno nevino dječje pitanje. Mama, zašto seka ne priča?
Pogledala sam u te pametne Josipove oči, to su oči kojima ne možete lagati, i prvi put glasno izustila: „Seka ne priča jer je ona drugačija od tebe i Roka. Ona ima autizam.“ To je bilo oslobađajuće iskustvo. Jednom kad samom sebi jasno priznaš istinu i nazoveš stvari njihovim pravim imenom, sa svime se možeš uhvatiti u koštac.
A moja me mala ljepotuška bome naučila tome! Naučila me da tišina ima svoj zvuk. I to kakav zvuk! Naučila me da snažan, snažan zagrljaj, toliko snažan da se pitate otkud tolika snaga toj maloj mrvici, znači: Mama, volim te. Naučila me novom smislu rečenica koje svakodnevno izgovaramo. Novim vrijednostima, činjenici da vanjska forma i sjaj ne znače ništa, baš ništa.
Trebalo je učiti sve ispočetka, no kakva je to lekcija bila!
Znati stati i slušati, dešifrirati osmijeh. Zagledati u te lijepe oči boje lješnjaka i u njima naći odgovor na sva pitanja, vidjeti u njima i prošlost i sadašnjost i budućnost, i drevnu mudrost i, najvažnije − Ljubav. Učinila je čaroliju: od mene je napravila bolju osobu i bolju mamu.
No da vratim priču na početak. Ustvari, sve je počelo željom za trećim djetetom. Nakon dva divna dječaka još uvijek nisam imala mira, osjećala sam da još uvijek nisam rodila svu svoju djecu, osjećala sam još to jedno svoje dijete, doslovce ga osjećala u kostima. Dosta smo je dugo i čekali. Kao da nam je od samog početka signalizirala da će doći kad bude ona spremna, ne kad mi to odlučimo, posebna, svoja i nepredvidljiva.
Trudnoća je prošla savršeno. Pazila sam na zdravu prehranu, sve kontrole, pregledi i ultrazvuci pokazivali su da je beba dobro… i da se ovaj put radi o djevojčici.
Sjećam se onog trenutka kad je sve krenulo, sjećam ga se kao danas. U neko gluho doba te noći širom sam otvorila prozor udišući noćnu svježinu i dok sam promatrala uspavani grad, pomislila sam: Danas je dan kada ćeš ugledati lice svoje djevojčice.
Ono što nisam znala bila je činjenica da ćemo obje tog dana pogledati u lice Neba. Nisam budila ukućane. Po prethodnim iskustvima znala sam da mi predstoje sati i na neki način sam uživala u tišini i privatnosti tog trenutka…nije još bilo toliko intenzivno, a bilo je toliko iskonski intimno, samo između nas dvije.
Ujutro smo probudili djecu. Svečano sam ih obavijestila da će danas dobiti seku, da mame neće biti par dana, kako smo već prije razgovarali. Bili su uzbuđeni, onako, sretno uzbuđeni. Muž ih je obukao za vrtić… Stajala sam na vratima, izgrlila ih i izljubila, i u trenutku kad su se za njima zatvorila vrata, meni je krenula bujica suza. Na trenutak sam začula u sebi onaj zlokobni glasić koji dođe protiv volje: Hoćeš li ih više ikada vidjeti? Odmahnula sam glavom i otjerala te misli.
Oko 11 pozvonili smo na vrata rodilišta i vrata mi je otvorila osoba koja će obilježiti moj boravak ondje, moj život, život moje bebe, i koja samo dva dana kasnije, nažalost, više neće biti među živima – Karmela.
Sve je išlo kako treba. Nakon prvog carskog i drugog prirodnog porođaja i medicina i logika i moje osobne želje išle su ruku pod ruku: ovo dijete također će se roditi prirodno. I tako i bi, sve do 14.15 sati, kad je sve pošlo po zlu, a moj savršeni porođaj postao hod po rubu života i smrti. Sjećam se samo velike boli i zvuka kao kad pukne čep na šampanjcu.
Netko me gore zasigurno čuva, jer baš je tada, a ne minutu poslije, inače ne bih pisala ovu priču, naišla sestra Karmela da me provjeri, i očiju prikovanih za ctg alarmirala cijelu bolnicu. Jurili su s mojim stolom u salu, sjećam se glavne sestre koja mi je tutnula papir za potpis koji sam jedva potpisala koliko su joj se ruke tresle, i kad sam vidjela nju, glavnu babicu kako se trese, obuzela me panika. Primila me s obje ruke za glavu i posljednje što sam čula prije nego što sam utonula u san bila je rečenica: „Bit će sve dobro.“ No njeno lice bilo je razlog zašto joj nisam povjerovala. Izgledala je kao osoba koja govori riječi u koje sama ne vjeruje.
Što se meni zapravo desilo? Onaj zvuk koji sam čula bila je maternica koja je pukla po šavu starom šest godina. Beba je ispala u utrobu i gušila se, a mene je ubijalo veliko unutarnje krvarenje. Nju su izvadili u 14.20 sati, onako kako su bili, da se nisu obukli, da doslovce nisu ruke prali, polumrtvu, bez boje i refleksa, zdušno je i uporno oživljavali i dobili je natrag… Moju premedenu djevojčicu koja je zbog guste crne kosice i plavih očiju istu večer prozvana Snjeguljicom. Koji dolazak na svijet.
Kad su nakon dva dana uspjeli stabilizirati i mene, novi šok: primalja Karmela, osoba koja nas je spasila kada se radilo o sekundama, poginula je u groznoj prometnoj nesreći zajedno sa sestrom blizankom i njenim djetetom, preselivši se tako među anđele gore, kad je već nama bila anđeo na zemlji. Najmanje što sam mogla učiniti bilo je da malenoj uz već predviđeno ime dodam i njeno, u znak zahvalnosti za Život.
Tako moja Marija Karmela ponosno nosi dva imena. Prvo, ime svoje drage tete koju nikad nije upoznala, i drugo, ime osobe koja ju je spasila, i to joj je bilo zadnje što je učinila. Dva anđela čuvara čija imena nosi – velika je to čast i pričat ću joj o njima jednog dana.
I nakon ove priče koja je poduža ali zaslužuje biti ispričana, kako da se ja ne nosim s autizmom, kad joj je svaki dan koji živi, kad mi je svaki dan koji živim blagoslov i dar? Već su same okolnosti njenog rođenja bile posebne. Malo ih je takvih. Ni njoj, ni meni tada nije bilo isteklo vrijeme. Bog ima plan za sve nas, znao je zašto je baš ona moja kći i zašto sam ja njena mama. Dvije polovice jedne cjeline.
Otkud mi pravo da tugujem, da budem nezahvalna, da budem nezadovoljna, da gledam druge i zavidim im, a da istovremeno ne vidim bogatstvo koje skrivam u svoja četiri zida? Ja to pravo nemam. Nitko, ustvari nema pravo tratiti ovaj naš život, divan i prekrasan i strašan istovremeno, na jad i crne misli, na zavist i zloću, kad je ono što svi trebamo činiti tako jednostavno i svima na dohvat ruke. Biti sretni i voljeti svoje bližnje.
I sada, umjesto da na svojim leđima nosim sve brige ovog svijeta, počet ću ga promatrati očima djeteta. Otići ćemo u sunčanu šetnju, diviti se voćki u cvatu, mirisati borove, osjetiti vjetar, čuditi se zujanju pčele, slušati šum valova…Njoj će to biti prvi put, a ja ću se prisjetiti.
Vrijeme je da se uživa u trenutku, da se voli, da se ljubi, da se bude radostan. I dok tisućiti put danas grlim svoju djevojčicu i šapućem joj riječi ljubavi, pomišljam: Tko zna što nam nosi sutra? Treba slaviti i voljeti danas.
foto: Ivan Dimnjaković (dsgn.hr)
