Iako i sama odrasla u velikoj obitelji, biti mama četvero djece za mene je bio životni pothvat.
Valjda sam iz prve ruke znala sve prednosti i mane takve zajednice.
Tvrtka sam rodila carskim rezom i da zbog toga nisam morala pričekati, vrlo vjerojatno bi Ante na svijet došao i ranije. A onda su svojim prirodnim slijedom naš dom upotpunili Nikola i Bartul.
Priznajem da smo suprug i ja beskrajno umorni i iscrpljeni, ali i opet je dječja bezuvjetna ljubav najbolji punjač za naše baterije. Evo, nedavno sam došla s poslovnog puta usred noći, jedina moja želja bila je dotaknuti krevet, no kada sam u taj sitni sat začula kako me doziva moje najmanje dijete, trenutno sam se razbudila, raznježila i idući sat vremena provela igrajući se s njim.
06.15
Čujem smijeh iz Nikoline i Bartulove sobe i mislim si: Da, to je to! Zaigrali su se i mogu uhvatiti još koju minutu sna. Istovremeno mi kroz glavu prolazi misao hoću li u idućih sat vremena uspjeti obaviti sve obveze koje sam ostavila za „sutra ujutro“.
I krećemo mi u to novo jutro uvijek i iznova smireno i polako, no već za desetak minuta nastaje strka, panika, gužva, galama. Pa ti se još nisi ni pomaknuo iz kreveta! urlam na Antu. Jesi spremio odjeću za tjelesni? dovikujem Tvrtku.
Do tada je Bartul već po tko zna koji put skinuo pelenu i ponosno mi pokazuje na dobro obavljen posao, Nikola se uspio posvađati sa svim živim i neživim po kući i protestira skriven ispod kreveta. Ja odustajem, kukavički se prebacujem u kuhinju i ostavljam supruga da on pokuša dobiti bitku s malom bandom. Ispadamo iz kuće, svatko sa svojim zalogajem u ruci i kreće razvažanje u vrtić, školu, na posao.
08.00
Upadam u ured s kavom u ruci i pregledavam uredsku poštu. Ponekad treba proći i nekoliko sati da iz glave izbacim razmišljanja na dva kolosijeka.
Odličan je to osjećaj kada znam da me nitko neće povući za nogavicu dok pišem dopis i da mi usred sastanka neće doletjeti koja igračka u glavu.
S kolegicama nastojim pričati što manje o djeci, ima ih još ''solo'' igračica i sigurna sam da ih ne zanima moja neprospavana noć zbog prvog zubića.
Oko 12 sati obvezno se čujem s Tvrtkom i provjeravam kako je bilo u školi. Odličan je učenik, ne ide u boravak i sam piše svoje zadaće, ali uzorno ponašanje malo nam je slabija karika. Kada mi se na zaslonu mobitela pojavi „škola“, prvo tri puta duboku udahnem, a onda se javljam.
16.00
Suprug i ja vozimo se prema kući i razrađujemo taktiku za ostatak dana. On će odvesti Tvrtka i Antu na plivanje, a ja ostajem s dva malca doma. Danas ćemo raditi omiljene crne kolačiće.
Nikola i Bartul svojim ručicama mijese sve sastojke, Nikola dovikuje čega po njemu još nedostaje, a Bartul sav zadovoljan gura prstiće u usta. Tek što sam se maknula u dnevnu sobu, Nikolica dovikuje: Mama, Babe je prolio mlijeko, ali nema veze. Nije to ništa!
Vrijeme proleti za čas i ostatak ekipe već buči iz predsoblja. Bacam pogled i po tko zna koji put iznenađujem se zatečenim neredom, cipele i jakne na sve strane. Plava kuštrava glava već je namirisala svoje omiljeno jelo i punih usta prepričava doživljaje s bazena. Tvrtko se povukao u svoje odaje i u miru veže udice, priprema se za idući ribolovni vikend s tatom.
18.30
Zovu me iz igraonice, došla je gospođa da se dogovorimo oko rođendana za idući vikend. Brzinom munje se presvlačim i skidam ostatke čokoladnog tijesta sa sebe.
U igraonici još traje sat breakdancea, pozdravljam se s mamama koje ispijaju svoju kavicu u kafiću i dogovaram posljednje detalje oko rođendana. U međuvremenu dolazi ekipa za naše malo kazalište nedjeljom, isprobavaju svoju najnoviju predstavu. Bacam oko na repromaterijal za našu iduću kreativnu radionicu i zapisujem što sve još trebam kupiti.
20.30
Vrijeme je za spavanjac. Stol je pun cornflakesa, mlijeka, meda, kruha… I baš kada trebamo na spavanje, Ante bi još nešto pojeo. Polako gubim strpljenje i već pomalo režim.
Veliki su za čas u krevetu i smijulje se, pozdravljamo se bez problema. Druga soba je problematična: čas su žedni, čas se boje, čas bi još jedan poljubac…
Muž i ja otvaramo butelju vina, nazdravljamo dobro obavljenom poslu, još svako toliko netko od nas otrči do sobe broj dva nadajući se da je to ujedno i posljednji put večeras. Tek sada shvaćam koliko sam umorna, gledam oko sebe sav taj nered i mislim si: Sutra je novi dan…
