Tako je došao dan kad sam rutinskom ginekološkom kontrolom saznala da sam trudna. Bila mi je to prva trudnoća i još k tome, uza sve spomenute činjenice, jedina reakcija bila je plač! Iznenađena, tužna i vesela u isto vrijeme, puna pitanja, strah od nepoznatog – ali iskreno sretna!
Mnogi su me nagovarali na abortus (što je i bilo za očekivati), a ja sam toliko sanjala o tome da nije bilo uopće razgovora hoću li abortirati ili neću. Zaista je puno faktora utjecalo na moju situaciju, ali nisam tome dopuštala da mi uništi želju!
Ginekološki pregledi bili su u najboljem redu, a u 3. mjesecu trudnoće doznala sam da nosim blizance! Skakala sam i plakala od sreće! Neopisivo predivan osjećaj! Priznajem, bila sam malo i uplašena jer dotad nisam znala kako ću s jednim djetetom, a sad odjednom kaže doktor: „Gle, mama, nosite dvojčeke!“ Nisam se dala obeshrabriti, bila je to dupla sreća! Nažalost, tada su počele komplikacije.
Nosila sam jednojajčane blizanke i kroz cijelu trudnoću manja curica (Laura) bitno je zaostajala u kilaži za većom (Olja), te je bila razlika i u količini plodove vode. U petom mjesecu trudnoće hitno sam hospitalizirana na Sv. Duh zbog promatranja i čuvanja blizanaca. Inače vrlo mirna i bezbolna trudnoća tekla je vrlo stresno.
Ležeći u bolnici, lagano sam već bila „luda“! Svaki novi dan donosio je nove probleme i pogoršanja situacije! Prva postavljena dijagnoza bila je TTTS (twin-to-twin transfusion sindrom). Sindrom koji se vrlo rijetko pojavljuje (statistike se vode u promilima jer je sindrom „nerazvijen“ ) samo u jednojajčanim trudnoćama! Ukratko: jedan blizanac „uzima“ krv drugome, što stvara hrpetinu novih problema.
„Mi zaista slabo znamo o TTTS-u, ali, gospodična, morate odabrati operaciju, ovdje kod nas ili u Liverpoolu. Šanse za poboljšanje su 5-10 posto“, bile su doktorove riječi, „Doktore, kako očekujete da ja odaberem nešto o čemu Vi kao stručnjak malo znate. Molim Vas, pomozite mi, koju biste Vi operaciju odabrali svojoj ženi/kćerki?“ rekla sam. „Iskreno, ne znam! Žao mi je, ne mogu sugerirati nešto o čemu malo znam! Djeca će ti biti jako bolesna, a pitanje je da li ćeš uopće obje roditi žive. Razmisli o pobačaju, bolja solucija ne postoji!“ rekao je.
Tada sam bila u 21.tjednu! (Slali su me u Ljubljanu jer je ondje legalan pobačaj do 22. tjedna). S početka priče znate da u 3. tjednu nisam htjela čuti za pobačaj, a kamoli sada! Ta dječica se miču, udaraju me, formirana su, pratim ih preko slika ultrazvuka, lupkaju im srčeka, a on mi predlaže pobačaj! „Ne, ne želim! Kakva god da jesu, moja su! Koliko god bila bolesna, pobačaj ne dolazi u obzir, zato ja postojim da ih dignem na nožice.“
Kad su se odlučili operirati me da eventualno pomognu za 5 posto, već je bilo kasno. Takve operacije se rade do 25. tjedna, a ja sam ga prošla. Dakle, mogućnost tog sitnog poboljšanja je „otpala“! Nastavila sam ležati i čuvati trudnoću – pa dokle ide, ide! Svaki dan nam je bio iznimno bitan – što nas tri cure dulje izdržimo, to bolje!
Hrabro smo ulazile iz tjedna u tjedan i molile se da prođe barem 30. tjedan, ali već u 28. tjednu pukao mi je vodenjak! Zašto tako rano? Konkretan odgovor ne postoji! Može biti ovo, može biti ono, bla-bla… Doktori su se silno trudili smiriti trudove tabletama da dobijemo još malo na vremenu – i dobili smo još točno tjedan dana. (Morali su me skinuti s tableta jer se ne smiju „igrati Boga“, priroda je djecu „tjerala van“ s nekim razlogom.)
Kako je zadnja prestala djelovati, tako su trudovi počeli! Ovaj put za ozbiljno!
U 29. tjednu odlučili su se za hitan carski rez!
Dana 17.03.2010. u 9.38 i 9.40 rodile su se moje majušne princezice! Prva blizanka po imenu Laura-Josipa rodila se sa 850 grama, 35 centimetara i apgar 9/10, a druga imenom Olja-Irina imala je 1160 grama, 36 centimetara i apgar 9/10.
Bila sam toliko presretna i ponosna što sam ih obje donijela na svijet! Umjesto beskrajne sreće i odlaska kući nakon par dana, nama je krenulo tužnim ostankom u bolnici. Neposredno nakon čestitki na prekrasnim djevojčicama, doktor neonatologije odmah me upozorio na još minimalno dva mjeseca bolnice!
Odležala sam dva dana nepomično zbog operacije, sva u iščekivanju da ih napokon vidim i dotaknem, prigrlim sebi dva svoja anđela mukotrpno iščekivana!
Dva puta dnevno obavještavali su me o stanju Olje i Laure, koliko god me to potreslo jer su bile vrlo loše, toliko nisam to doživjela dok ih nisam vidjela.
Iskreno, ja nisam tada ni znala kako izgleda tek rođena beba od prosječna tri i pol kilograma, a za nedonoščad nikad prije nisam ni čula. Nisam se pripremala ni za što.
Tolika me sreća držala što sam ih rodila žive (iako su tvrdili da će sve biti upravo suprotno!) da mi nije ni na pamet palo misliti kako izgleda dijete od 800 grama ili kilogram! Očekivala sam da će biti sitnije nego ostale bebe, majušne u nekom svom krevetiću. To su bila sva moja očekivanja!
Malena soba, tri inkubatora, jedan prazan. Kažu sestre: „Mama, ovi su vaši!“ Toliko aparata, toliko zvonaca, toliko lampica, nekakvih boja sa svih strana, brojeva i oznaka! Sve vrišti, sve pišti! Nisam ni došla do svojih curica, a već sam mislila da ću sad ja vrisnuti! Gdje su zaboga miloga oni obični krevetići koje zamišljam već danima!? Što se događa? pitala sam samu sebe.
Moje djevojčice spavale su kao anđeli, a ja sam mislila da ću umrijeti. Tolika sreća i veselje, a istovremeno me kosi nenormalna tuga, duševna bol i strah za njih. Bože, zašto ja? Zašto mojim curicama za koje sam se toliko borila?!
Toliko mala tjelešca, malene rukice i nogice, a toliko aparata priključeno na njih! Isticale su se samo malene buljave okice i mala izbočena rebra. Krhke i sitne vene bile su ispikane iglama, u ustima respiratori, na nožicama aparati za bilo, na ručicama mini tlakomjeri. Pune masnica i podljeva od porođaja, zapetljane aparatima i žicama. A da ne spominjem izgled zbog nedonošenosti koji me „dotukao“! Nisam mogla doći sebi! Nisam na apsolutno ništa od toga bila spremna! Briznula sam u plač, toliko jadna u strahu od nepoznatog, očekujući nekog stručnog tko će me utješiti! Tako je i bilo. Zahvaljujući prekrasnom timu neonatologa, uz malo objašnjenja i savjeta postalo je mrvicu lakše! Dobila sam volju za borbu!
Moje ljepotice me trebaju! Obećala sam im da ću ih dići na noge ma kako god da bilo!
Laurica i Olja su nažalost proživjele svašta! Gledala sam ih onako bespomoćne i mazila koliko sam mogla, dok sam slušala doktora kako mi objašnjava kako obje imaju krvarenje u mozgu III. stupnja, meningitis, sepsu, MRSA (otporni zlatni stafilokok), zatajenje bubrega, plućnu pneumoniju, respiratornih problema i konvulzije zbog krvarenja! To je dio bolesti koje su podnosile obje. Svaka je zasebno još imala problema s anemijom, hiperglikemijom, trombocitopenijom, encefalopatijom i sličnim.
Manja princeza Laura izgubila je bitku nakon 12 dana života. Nemoguće je objasniti taj osjećaj… Neću ni pokušavati, preteško je i prebolno. Tu se dogodio moj pad. Odustajanje.
To mogu shvatiti samo ljudi koji nažalost imaju takvo iskustvo.
Toliko borbe, truda i ljubavi da sada odeš, da nas napustiš, anđele… Počela sam gubiti snagu i vjeru. Nakon dostojnog oproštaja sprovodom s malenom ljubavi, morala sam se sabrati i stati na noge! Imam još jednu za koju me ništa ne smije pokolebat! Za nju moram nastaviti biti čvrsta, jaka i uporna!
I nastavile smo borbu. Nakon 26 dana života Oljicu smo prebacili s neonatologije na Sv. Duhu na Rebro! Vrlo brzo je sve krenulo nabolje. (Znate zašto? Maleni anđelčić nas čuva s neba! Kažu da su pokojna dječica najbliža Bogu. Ja sam se uvjerila u to!)
Olja je skinuta s respiratora nakon mjesec dana, počela je papati na bočicu, pa još dva mjeseca i prebačena je iz inkubatora u krevetić (o kojem ja sanjam još od porođaja).
Ova je priča ukratko ispričana, a bilo je to tri mjeseca patnje, iščekivanja da napokon bude bolje, i maženja preko plastične kutije koja cvili sa svih strana. Napokon, 4.6.2010. moja princeza stigla je kući s punih 3160 grama – nakon 4 mjeseca zaista mukotrpne borbe!
Ona je moj veliki borac, moja snaga i životni san! Nemate pojma koliko sam ponosna na nju! Kompletna trudnoća, porođaj i njih dvije najveće su mi životno iskustvo. Bilo je jako teško, ali ni trenutka nisam požalila jer znam da su one moji anđeli, jedan je kraj mene, a drugi nas čuva s neba!
Olja je sada zdrava djevojčica od dvije godine i dva mjeseca, izrasla je u prekrasnu razmaženku (i nije mi žao)! Zaslužila je da dobije apsolutno sve i da nas gnjavi koliko hoće, zato i postoje mali slatki drečavci! Danas ima 12 kilograma, sama hoda (iako se doktori čude da je ona uopće samostalno pokretna i zdrava s obzirom na sve što je prošla).
Nakon dolaska iz bolnice nije bilo problema u razvoju niti ikakvih komplikacija! Konstantno smo na kontrolnim pregledima i stalno vježbamo (iako se uredno razvija bez ikakvih poteškoća, te prati svoje vršnjake), a sve zbog preranog rođenja i silnih bolesti koje su sada daleko iza nas! Jedina posljedica je lagani strabizam koji se također vježba i ne brine nas ni najmanje. Čudesa smo preživjele i ovo nam je sad mačji kašalj!
Imala sam veliku potporu i čvrstu mušku ruku zahvaljujući suprugu Igoru i mom tati Dubravku koji su uvijek maksimalno davali sve od sebe i bili uz nas. Bez njih bi bilo nemoguće! Čovjek ipak ne može baš u svemu biti sam, ali zato baš i postoji obitelj.
Neizmjernu zahvalnost želim pridati našoj teti Željki (gđa Željka Vučko, predsjednica udruge „Palčić gore“; udruga roditelja nedonoščadi). Nedugo nakon porođaja kontaktirala me i ponudila pomoć i savjet, s obzirom na svoje znanje i iskustvo. Tada nisam znala ni tko je, ni što je, a danas smatram da je odigrala najveću ulogu u našim životima.
Zaista iskreno mislim da je zbog nje moja Oljica danas živo i zdravo dijete! Zahvaljujući njoj, njenom silnom trudu, savjetima i pomoći (zapravo jedne neznanke), ja nisam odustala, nego sam se nastavila boriti koliko god da je sve išlo nizbrdo. I da znate, dandanas kada nešto ne znam ili sam nesigurna, prvo zovem nju, jer više vjerujem njoj i njenom životnom iskustvu (s troje „palčića“), nego doktorima. Danas je to naša teta Željka i draga prijateljica. Vjerovala je u nas, zato smo i uspjele!
Klub roditelja nedonoščadi "Palčići" osnovan je na inicijativu roditelja i zdravstvenih djelatnika s ciljem pomoći, edukacije i razmjene iskustava roditelja prijevremeno rođene djece te dugoročnog unapređenja skrbi za bolesnu i prijevremeno rođenu djecu, kojih se u Hrvatskoj godišnje rodi oko 5 posto.
