Znate one preslatke bebe umotane u dekice, koje leže na krevetićima, plove na oblacima, okružene su cvijećem, a tek što su stigle na ovaj svijet? E, pa upravo takve fotke, između ostalog, radi Jasmina Cviljak.
To joj je najveća ljubav! Ma dobro, teško da bi odlučila jesu li najveća ljubav bebe, trudnice ili mališani, a visoko na popisu su joj i – naše naslovnice. Naime, Jasmina je fotkala više od stotinu mama i beba koje su zasjale na naslovnicama časopisa Mama&Beba. Koliko god joj se mi smijali kad pokušava animirati klince (a često mame prasnu u smijeh), jer – smiješno je – ona se ne da smesti i napravit će sve za dobru fotku. Rezultate ste i sami vidjeli! Ovoga puta odlučili smo malo „izrešetati“ našu Jasminu i tako vam je predstaviti.
Diplomirala si engleski i francuski jezik i književnost, radila godinama kao event manager u berlinskom hotelu, da bi na kraju završila kao – fotograf beba, djece i trudnica. Možeš li se danas zamisliti kao profesoricu ili zaposlenicu hotela?
Ne, danas više ne! 🙂 Obje te profesije su bile zanimljive za određeni dio mog života i ova druga me stvarno puno naučila ali obje su uvijek bile “posao”… Ovo što danas radim je po osjećaju potpuno drugačije. Iako je često vrlo zahtjevno i poprilično naporno nikad mi nije teško ići na posao, dapače veselim se!
Kako si se našla u svijetu fotografije? Je li te i prije tog zanimala fotografija?
Fotografija je oduvijek bila moja ljubav. No u ovaj vrlo specifičan oblik fotografije ušla sam potpuno slučajno. Kad sam nakon prvog porodiljnog (i jedinog koji sam imala, odnosno iskoristila :)) završila fotografiju u Berlinu sasvim slučajno sam na praksi završila kod jednog fotografa koji je bio specijaliziran za bebe i to je bila ljubav na prvi pogled.
Nakon toga je slijedilo puno usavršavanja jer je fotografija novorođenčadi jedna potpuno zasebna kategorija. Tu nije dovoljno imati dobru kameru i dobro oko, tu zaista moraš imati određeno znanje. Uz to se odmah nadovezala i fotografija trudnica i tako me evo danas ovdje gdje jesam 🙂
Fotkaš one najmanje bebe, fotkaš trudnice, fotkaš klince. Koji ti je dio posla onako najemotivniji, najdraži? I iscrpi li te jednako toliko?
Najdražu kategoriju nemam. Uvijek sve ovisi o modelima i njihovu raspoloženju no fotografiranje novorođenčadi je definitivno najemotivnije, ali najviše i iscrpi! 🙂 I nakon 14 godina koliko ovo radim, svaki put se ponovo rastopim kad u ruke primim bebu staru nekoliko dana (ili sati jer bilo je i toga). To je vrlo sličan osjećaj onome kad sam nakon poroda prvi puta primila svoje klince u ruke. Nekako se osjećaš silno povlašten da sudjeluješ u toj čudesnoj kreaciji svemira.
Ova ti je godina, kao i svima, malo drukčija. No, tvoj posao uz raznoliku satnicu zahtijeva jako dobru organizaciju vremena – tu su još i tvoji klinci, škola, kućanski poslovi… Pogubiš li se katkada i tko ti je najveća podrška? Kad imaš osjećaj da si se pogubila, tko će te „naći“?
Zamislite lika sa zviždaljkom, bičem Indijane Jonesa i rikom Chewbacke… To sam ja kod sebe doma! 🙂 Kad si sam svoj šef, kao ja, imaš određenu slobodu nad raspodjelom svog vremena i to je jedan od aspekata mog posla koji najviše cijenim. Ako treba ja ću se cijeli dan posvetiti svojim klincima i onda ću obradu fotki raditi po noći no takvi dani su iznimke, a ja sam silno zahvalna da si ih mogu priuštiti kad god mi treba.
I nakon 14 godina koliko ovo radim, svaki put se ponovo rastopim kad u ruke primim bebu staru nekoliko dana
No većinu dana sam lik sa zviždaljkom! 🙂 Svi u kući – kako to danas biva – imamo po stotinu obveza i ako ih ne posložiš k’o vojnike, ništa ne funkcionira!
Sama sam si vjerojatno kriva za to što se u kući svi pouzdaju u to da ću ja sve posložiti pa sad već bez prevelikog razmišljanja svakodnevno urlam na sve strane. 🙂 Uglavnom, funkcioniramo, ali da se svako toliko pogubim i to je istina. Dok me s jedne strane muž moj jedini voli dovesti do ludila, u trenucima kad se meni prelije čaša uvijek i isključivo jurim k njemu. Tada moj Nijemac preuzima moju zviždaljku i čuva tvrđavu koliko god treba.
Mama si dvojice tinejdžera – Luke i Borne – kako bi se opisala kao mamu? Jesi li stroga? Što bi njih dvojica rekli?
Jesam, stroga sam… ali samo po današnjim mjerilima. Odgajam svoju djecu onako kako su odgajali mene jer imam izrazito dobar odnos sa svojim roditeljima i mislim da su odradili dobar posao. Istovremeno se jako trudim dati svojim klincima što više slobode i učim ih snositi neku odgovornost.
Ja sam stara škola. Užasno mi je važna pristojnost u svim oblicima.
Iz moje perspektive sam i jaaako liberalna u nekim stvarima i voljela bih da moji klinci znaju da će vrata kod mame i tate biti uvijek otvorena, bez obzira koliko zaribali. No sudeći po tome da guram kokice kroz uzak procijep na vratima koji mi moj 14-godišnji sin otvori kad ima prijatelje u svojoj sobi…. mislim da bi vam on više opisao lika s zviždaljkom. 🙂
Iako znamo da su u postolara najgore cipele i otkrila si nam da imaš tek nekoliko obiteljskih fotki, vole li klinci kad ih fotkaš?
Na žalost ne! Ne daju se fotkati uopće što je i jedan od razloga zašto imamo jednu zajedničku fotku godišnje. I za nju izbije svake godine rat! Sad radim na jednom planu kojim se nadam pridobiti ih na jedno fotkanje, ali o uspješnosti istoga ću vas izvijestiti drugi put. Držite mi fige!
Jesu li Luka i Borna aktivni na društvenim mrežama, uspiješ li ih i želiš li ih „pratiti“? Postavljaš li stroge granice na tom polju?
Na društvenim mrežama nisu još toliko (dečki su, valjda zato), više su na igricama i po whatsapp grupama. Dosta mi je komplicirana ta tematika jer mislim da je važno dati djeci njihovu privatnost, a ona se danas na žalost ostvaruje tako. Dok ih s druge strane apsolutno ne možeš pustiti potpuno bez nadzora jer su jednostavno još prenaivni prepoznati opasnosti koje se u tim medijima nalaze. Drugim riječima, ne neću im pregledavati mobitele ali da, ispilit ću im mozak sa svim varijantama priče “ne pričaj s neznancima”, “ne slijedi nikoga u neki kombi”, “ne komuniciraj online s ljudima koje ne poznaš” i bla bla bla… na kraju priče se opet moraš pouzdati u njih i ono što im usadiš u glavu…
Što ti je posebno važno u odgoju? Koje osobine kod klinaca posebno njeguješ i „tešeš“?
Ja sam stara škola. Užasno mi je važna pristojnost u svim oblicima. Dobar dan, molim, hvala, doviđenja, gledaj me u oči kad razgovaram s tobom, pomozi bakici preko ceste… Jako me smeta kad klinci prolaze kroz kuću bez da pozdrave ili kad se jedan drugome javljaju na telefon s “kaj trebaš?”.
Vidim da su moji klinci u konfliktu s tim jer su to “dinosaurski oblici ponašanja” i da im neizmjerno idem na živce s time ali iako i ja vidim da pristojnost izumire sigurna sam da ima još puno ljudi kojima je to važno i nadam se da će moji klinci pronaći put do njihovih tamo negdje u životu.
Kako bi opisala svoju obitelj?
Ako pogledate seriju “Modern family” sve će vam biti jasno. Kaotično luda kad gledaš izbliza ali točno onakva kakvom si ju ja želim kad gledaš “big picture”.
Foto: Anita Nasteski
