Kad imate baš sve, kao u bajci, a onda se sve uruši… Znate li kako je to? Zna to Maja Pogačić, mama sina Jakova. Njezin je put naglo skrenuo, a kraj toga puta još uvijek je u magli… No, njihova mala obitelj pokupila je razbijene djeliće i krenula hrabro naprijed! S nama je podijelila njihovu bolnu priču…
„Dobar dan, ovdje Maja Pogačić, sin se zove Jakov, ima godinu i tri mjeseca. Primijetila sam neuobičajene kretnje desnog oka, titranje lijevo-desno…“
S druge strane čujem umirujući glas: „Draga mama, u toj dobi djeca kreću škiljiti, nemojte paničariti, nije hitno, i kada se smiri situacija s koronom, dođite na pregled. Dijete će vjerojatno nositi naočale.“
„U redu, ja sam se zabrinula da nije nešto neurološki!“
„Nije, mama, ne brinite se!“
Mamin osjećaj
Poklopila sam i u maminu dnevnom boravku na tren odahnula. Nije ništa. Sjećam se i kako me mama pogledala s olakšanjem. Ako je netko stručan rekao da nije ništa zabrinjavajuće, onda se doista ne trebamo brinuti.
Prolazili su dani, u meni je i dalje bio nesnosan grč, bol u trbuhu. Često sam se budila u noći s nekom težinom na duši. Kao da se golema tjeskoba širila od prsa prema vratu. Nisam nikomu pričala o tom jer nisam htjela vjerovati. Vjerovati u strah s kojim sam se budila i išla spavati. Prošlo je nekoliko dana od poziva karlovačkoj bolnici Švarča kada sam otišla našoj pedijatrici. Jakov je došao na pregled i čim ga je doktorica pogledala, savjetovala mi je da odemo u Kliniku Svjetlost jer bismo na Švarči predugo čekali.
Potres i potres
Sjećam se da je bio četvrtak. Dok smo u Klinici Svjetlost čekali na red, osjetio se snažan potres. Međutim ništa nije bilo veće od mog straha za Jakova. Unutarnji nemir i osjećaj da nešto nije u redu, neizreciv osjećaj koji nikada do tada nisam imala, nažalost nije me prevario. Čim smo ušli na pregled, doktorica me je oštrim glasom uputila da hitno moramo ići neuropedijatru, na bijeli papirić mi je napisala dva broja i rekla: „Iziđite van u hodnik, nazovite ova dva broja, dogovorite hitni pregled i recite da sam vas ja uputila!“
Čitajte i ostale priče naših čitateljica klikom na VAŠE PRIČE
Jakov i muž su ostali unutra. Zatvorila su se vrata, a ja sam ostala u čekaonici. Nekoliko trenutaka sam gledala u taj papirić, rukom ispisan broj Poliklinike Sabol. Plakala sam. Sama i prestrašena. Upisivala sam broj u telefon nekoliko puta, a s druge strane se čuo glas: „Vaš poziv ne može biti uspostavljen!“ Ponavljala sam si: „Majo, diši! Diši! Duboko udahni i pokušaj ponovno!“ Napokon sam dobro upisala broj, i s druge strane mi se javio muški glas. Dogovorili smo pregled idući tjedan. Poklopila sam i počela se ljutiti na doktoricu koja me je tako nespremnu istjerala iz ordinacije, prestrašila bez razloga, jer meni su rekli da će Jakov samo nositi naočale. Došli smo na pregled vida, recite mi dioptriju. Recite mi da će nositi naočale – i idemo doma.
Nije dobro!
Prolazile su duge noći i neizvjesni dani, uputili smo se u Polikliniku Sabol, obavili sve potrebne pretrage. „Jakov je zdravo dijete, motorički je odličan, hoda, govori… sve je u redu s njim. Napravit ćemo magnet samo da to potvrdimo“! Odahnuli smo, i muž i ja! Sjećam se rečenice koju je doktor pri izlazu iz ordinacije rekao: „Devedeset devet posto sam siguran da je sve u redu!“
Pročitajte i priču: Živimo za danas!
Možda bi 99% ljudi u tom trenutku odahnulo. Ja nisam, i tada je počeo naš život s potpunom drukčijom dimenzijom. Često kažem da dijelim svoja sjećanja na ona prije i nakon dijagnoze. Ali najteže razdoblje počelo nam je u tom trenutku. Sjećam se da sam stigla doma, tata me je dočekao. Rekla sam: “Nije dobro!“ Osjećala sam da nije dobro. Tih 1% bilo mi je sasvim dovoljno da potvrdi moj unutarnji nemir, majčinski instinkt. Da bi cijela situacija bila još teža, nismo mogli dobiti termin za magnet, bez obzira na nalaz s dijagnozom akutni nistagmus i što na njoj piše „žurni magnet“.
Akutni nistagmus
Svi su nas odbili. SVI. To su bila duga i teška dva tjedna našega života. Cijela obitelj, svi naši prijatelji i kolege s posla podigli su se na noge. Moja predraga pedijatrica Sunčica Lugarić je s bolovanja dva dana bila sa mnom na telefonu. Ponovno smo zvali bolnicu, pedijatrica nas je htjela hospitalizirati tako da nas bolnica šalje dalje u Zagreb. Sjećam se da je bila srijeda i kofer je ujutro bio spreman. Idemo i riješit će se. Međutim, nije. Nisu nas primili, uz odgovor: “Ne možemo vam ovdje pomoći.“
Ja se danas pitam tko nam je trebao pomoći? Tko pomaže svim onim obiteljima koje nemaju novaca za privatne preglede, pitam se kako se osjećaju majke koje nemaju koga nazvati? Što je sa životima djece za koje je bilo prekasno? Tko njima treba pomoći?
Mi smo hvala Bogu nakon duga dva tjedna primili poziv jedne predivne žene, žene koja nam je vratila vjeru i nadu. Žena koja nam je „sredila“ termin magneta. „Sredila“, da, tako to funkcionira u našoj državi kada ti svi zatvore vrata.
Bila je srijeda, imali smo dogovoren magnet u 10.00 sati.
„Skinite sve metalno sa sebe i djeteta!“
Ruke mi se tresu, srce ubrzano kuca.
„Idite za mnom!“
Sve nekako prebrzo. Nisam spremna. Ne mogu disati. Nosim Jakova u rukama, a on kao da osjeća. Zna. Prepoznao je moj strah. Plače kao nikada do sada, plače toliko duboko i s toliko tuge.
„Polegnite ga na stol!“
Pokušavam ga odvojiti, ali me toliko stišće, toliko se bori da ga ne ostavim! Žilavim se rukicama drži oko moga vrata, glavicu čvrsto stisnuo na moje rame i zove me: „Mamaaaa, mama!“
Mama je tu!
Uspijem ga staviti na stol, držim mu rukicu i šapćem na uho: „Tu je mama, nikada te neću ostaviti!“ Njegovo tijelo, milo lice polako se umiruje, rukica popušta moju ruku, ostaje samo plač… onaj tihi jecaj iz dubine duše. Tijelo mogu uspavati, ali dušu ne, a Jakov ima veliku dušu. U tom me trenutku medicinski tehničar upita jesam li dobro. Kimam, ljubim glavicu svoga Jakova i prestrašeno gledam u njegove okice. Otvorene ali spavaju. Taj se prizor ne zaboravlja, ostaje duboko urezan i često se vraća.
Nakon sat vremena čekanja, sat vremena uvjeravanja da je najgore iza nas, otvorila su se velika, metalna i hladna vrata. Dječji crteži pokušavaju dati dozu nježnosti i šarenila, ali i dalje su to teška i hladna vrata. Vrata koja su nam promijenila život. Jednog ću vam dana ispričati kako je izgledao prvi dan ostatka našeg života, trenutak kada su se otvorila ta vrata…
Sada još uvijek ne pronalazim prave riječi.
Naš život prije toga dana bio je savršen. Imali smo sve i bili smo na tome zahvalni. Živjeli smo punim plućima. Sve je bilo baš onako kako treba biti. Imamo divnu priču kako smo se zaljubili, dan nakon naše svadbe i na moj rođendan saznali smo da nam dolazi Jakov. Uselili smo se u naš dom iz snova nekoliko tjedana prije dolaska našega Jakova. Jakov je bio dobra bebica, nikada bolestan, usudim se reći napredan za svoju dob. Imala sam predivnu trudnoću i još ljepše porođajno iskustvo uz supruga. Moj partner in crime. Nas dvoje smo, sve zajedno, nizali uspjeh za uspjehom što se tiče karijere, putovali, letjeli avionom. Mazili se. Ljubili. Baš sve kao iz bajke.
Pročitajte i: Usprkos svemu, sretno se kotrljamo na dva kotača
Sve se promijenilo
Danas se sve promijenilo, ali ljubav je ostala. Ljubav prema životu. Danas sam uvjerena da nam sve dobro dolazi u zagrljaj i svaki dan je sve bolji. Naš je put nakon svega i dalje put radosti i mira. Teško je, naravno da je teško, ali kada se nađeš u situaciji u kojoj nemaš izbora, tek onda osvijestiš koliku snagu nosiš u grudima.
Kada samo saznali za tumor, nisam bila dobro. Nisam bila pozitivna. Nisam bila niti svjesna. Nisam bila ova osoba koja sam danas. Samo sam plakala. Neprestano sam plakala. Bojala sam se zaspati jer sam imala strah hoće li se Jakov probuditi. Bdjela sam nad njim. Slušala ga je l’ diše. Ljubila mu tople rukice. Plakala.
Prvi dan naše kemoterapije na hodniku sam upoznala mamu čiji sin ima istu dijagnozu kao Jakov. Taj osjećaj „nismo jedini“ vam ne mogu opisati, no ubrzo nakon toga, kroz razgovor s mamom, saznala sam da je njezin sin nakon tri mjeseca kemoterapije izgubio vid.
Potpuno. Sjedila sam u bolnici s Jakovom u naručju, a suze su nekontrolirano tekle. Dani su prolazili i sigurnije sam se osjećala kada smo bili u bolnici nego doma. Muž je puno radio, vikendima svirao. Doma sam se bojala sama spavati. Odlazak u bolnicu bio je težak, težak zbog Jakova i njegova straha od odvajanja. Ali za mene je bio na neki način olakšavajući jer sam znala da smo u najboljim rukama.
Hvala ti
Kako je vrijeme prolazilo, bila sam sve gore, a nisam toga bila svjesna. Mislila sam, i svi oko mene su mislili, da se odlično držim. Svi osim mog muža. Jednog dana mi je rekao: „Maja, ne možeš tako!“ On je u cijeloj priči puno hrabriji, staloženiji. On je pamtio razgovore s doktorima dok sam ja plakala. On je racionalno razmišljao. On me je stisnuo za ruku kada mi je trebalo. Zagrlio. Taj smo period bili bliže jedan drugomu nego ikada prije. A ja sam potražila stručnu pomoć jer sam već bila depresivna i anksiozna. Danas me je sram pisati o tome, ali u toj sam fazi bila zanemarila i osobnu higijenu. Potpuna nebriga za sve, spavanje uz tablete, napadaji panike, osjećaj nemoći i velikog straha… sve je postupno nestalo uz potporu Maje Miljanović. Hvala ti, Majo! Zauvijek ti hvala!
Ubrzo je svaki odlazak u bolnicu za mene postao nova duhovna priča. Najvrjednija životna iskustva i spoznaje dobila sam od žena koje sam ondje upoznala. Kao da me je Bog poslao na pravo mjesto u pravo vrijeme. Svaki novi strah dobio bi odgovor nakon svake nove hospitalizacije. Zato sam uvjerena da nam sve dobro u životu tek dolazi i zato imam potrebu pričati o tome, dijeliti s drugima kako bi iz iskrenih riječi uvidjeli da ako je meni uspjelo živjeti ispunjeno sa svojom obitelji, onda sigurno mogu i svi ostali. Budući da sam u životu dobila toliko neprocjenjivih darova, potpore i ljubavi, u vjeri da nekomu pomognem, samo ih prosljeđujem dalje. To je moj zadatak.
…kao nikada prije
Danas živimo kao nikada prije. Živimo danas, živimo u trenutku. Jutros smo se Jakov i ja vozili na biciklu, upijali sunčeve zrake. Pjevali. Ispred nas je još jedan divan i ispunjen dan. Jakov je hrabar, radostan dečkić koji ukrade simpatije svih ljudi koji ga upoznaju. Kada razmišljam o danas, doista pronalazim 10 000 razloga za sreću i osmijeh. I neka tako bude. Jer ako počnem razmišljati o sutra, o tijeku liječenja, o rizicima, o velikoj mogućnosti povratka tumora u pubertetu… ako razmišljam kako će i kada krenuti u vrtić, školu… zarobe me briga i strah. Nitko ne zna što nam sutra donosi – izlizana fraza, ali istinita. Živimo danas, za danas. Uživamo u sitnicama. Cijenimo sve ono što nekada nismo, primjećujemo jutra, smijeh i nježnost. Polako, dan po dan, prisutni u svakoj sekundi života i zahvalni Bogu što imamo još jednu priliku. Još jedan dan.
Foto: Privatni album
Tekst: Maja Pogačić
