Kad bismo djevojčice vrtićke dobi pitali što bi željele biti kad odrastu, sigurno bi mnoge odgovorile – balerina. A kako i ne bi? Savršeno počešljana, lijepa, skladna – i sve to u nezamislivo predivnoj haljinici, pleše, ma lebdi!
Da, tako to izgleda iz dječjeg kuta – nevjerojatno lagano. S druge strane, zanimanje balerine sve je samo ne – lagano. Zahtijeva razna odricanja, a razdoblje trudnoće i ono nakon porođaja ipak teče drugačije nego na „normalnim“ poslovima. Ivančica Alajbeg taj je put prošla dvaput, i to kao balerina Hrvatskog narodnog kazališta. A nas je baš zanimalo kako je to biti mama i balerina…
Većina mama, kada se prisjeti svoje trudnoće, pomisli na to kako su se osjećale golemo, teško i željele su samo ležati. Kad pomislimo na balerine, na pamet nam pada potpuno suprotno! Kako ste Vi, kao balerina, doživljavali svoje trudnoće, posebno prvu, kad Vam je sve još bilo nepoznato? Do kada ste radili?
U prvoj trudnoći bila sam opreznija i čim sam doznala sretnu vijest, objesila sam špice o klin i počela jesti. J Druga je trudnoća i druga priča… Una i ja otplesale smo još desetak predstava jer sam se osjećala odlično. Jedino su tete u krojačnici imale posla jer se moj kostim morao dva puta proširivati. U obje sam trudnoće uživala bez tegoba i komplikacija i, premda sam imala povišen šećer i nisam jela baš sve što sam htjela, natukla sam više od dvadeset kilograma. I sad osjetim leptiriće kad se sjetim tog slatkog iščekivanja.
Jedno sasvim klasično pitanje – jeste li kao djevojčica maštali o tome da ćete jednog dana postati balerina, jeste li patili za haljinicama? Što je imalo najveći utjecaj na Vas kad je došlo do izbora životnog poziva?
U izboru profesije oduvijek sam bila odlučna i, unatoč maminoj zabrinutosti, nitko nije ni pokušavao utjecati na moj izbor. Jednostavno sam već kao djevojčica znala da ću biti balerina, i to se nije promijenilo za cijelog mojeg školovanja. Prijatelji su nakon škole ostajali u parku, a ja sam se žurila na balet.
Vaše starije dijete, Noa, sada je predškolac. Pretpostavljamo da on nije fasciniran baletom, jesmo li u pravu? A kako stvari stoje s dvoipogodišnjom Unom? Gledaju li Vas na pozornici?
Noa je više vremena provodio u kazalištu nego Una i znao je reći da će biti baletan da bi mogao plesati s mamom. Ali uglavnom su ga više fascinirali reflektori, dizanje kulisa, scenografija…
Mnogi možda ne misle tako, ali Vaš je posao kao i svaki drugi, svakodnevan posao s radnim vremenom, s tim da su tu i predstave, generalne probe… Imate li osjećaj da imate više ili manje vremena za klince od prosječnih roditelja koji rade osam sati na dan?
Nije se lako organizirati i ponekad imamo prilično lude dane kad više ne znamo gdje je tko, s kim i do kad, ali trudimo se da svi stignu na svoje obveze, a da pritom stignemo malo i uživati u obiteljskim druženjima i igri.
Plešete, među ostalim, u sada već kultnom i famoznom Orašaru. Kakav je osjećaj sudjelovati u takvom spektaklu?
Najljepše je plesati kada je kazalište krcato. Već godinama ne možemo otplesati toliko Orašara koliko ga ljudi želi gledati. Uvijek se traži karta više… I to nam daje posebnu odgovornost, ali i posebnu snagu. U tome je ljepota našeg posla.
Hoće li Vam Orašar oduzeti vremena u razdoblju kad se pripremamo za Božić, u okviru obitelji? Jedna je od izvedbi i na Badnjak… Jesu li takva odricanja najteža?
Da… I tako je već skoro trideset godina. U Orašaru plešem otkada sam bila dijete. Srećom, imamo divnog tatu, djedove, bake i prabaku koji odrađuju pripreme za mene i čuvaju djecu kada treba.
Nema puno baletnih predstava za najmlađe. Smatrate li da bi klincima bile zanimljive? Je li to uopće izvedivo u našim hrvatskim okvirima?
Mislim da je dio golema interesa za Orašara i u tome što je to predstava koju vole i djeca. Imamo i predstavu Petar Pan koju klinci obožavaju.
Otkrijte nam tajnu ‒ je li doista toliko teško biti balerina? Je li rad koji stoji iza onoga što vidimo na sceni uvijek tako zahtjevan i – bolan? I biste li opet odabrali isti put?
Biti balerina istovremeno je teško i predivno. Balet je nešto što živiš, i ti i tvoji… I da, sve bih opet ponovila!
Razgovarala: Nataša Krstičević, Foto: Jasmina Cviljak, Fotografirano u HNK Zagreb
