Nećemo previše zagaziti u predrasude ako kažemo da djevojčice – vole plesati. E, pa zamislite kako je to kad imate mamu kojoj je posao – ples! Upravo je tako 2,5-godišnjoj Ivi. Njezina je mama Ivana Rončević Barešić, suosnivačica plesne skupine TransForm, koja je prošle godine odnijela pobjedu na domaćem talent-showu. Popričali smo s ovom mamom o njezinu divnom pozivu.
Vašu plesnu skupine naočigled karakterizira brojnost. No, iza toga leži jedan sveobuhvatni, pedagoški pristup plesu. Je li takav pristup jednako težak koliko i lijep? Je li on važan upravo za najmlađe plesače?
Pedagoški je pristup, mi barem tako vjerujemo, nešto najvažnije u radu s djecom i mladima. Kada ste trener plesa ili voditelj bilo koje druge aktivnosti za koju se pretpostavlja da ju djeca vole i više-manje samostalno odabiru, imate jako velik utjecaj na svoje polaznike koji će možda češće poslušati vas nego čak i svoje roditelje, iako možda i jedni i drugi govorimo isto.
Djeca se zaljube u ples i mi, njihovi voditelji, postajemo poveznica između njih i nečega u čemu su se oni pronašli i u čemu uživaju. Tako se između nas stvara povjerenje koje, posebno u osjetljivoj dobi, možda ne osjećaju s drugim ljudima iz svoje okoline. Da, to je velika odgovornost, ali istovremeno i velika čast te čvrsto vjerujemo da je to jedini ispravan način za rad s djecom. Naše koreografije i plesni pokreti samo su alat kojim se koristimo kako bismo djecu naučili važnim životnim vrijednostima koje nose sa sobom, bez obzira na to što ih život možda i odvede daleko od plesa.
Prije dvije i pol godine postali ste mama djevojčice Ive. Kako je to promijenilo Vas i Vaš odnos prema pokretu, prema Vašem tijelu? Jeste li plesali u trudnoći?
Da, tada sam postala i prava mama, ne samo plesna kao do tada ?
U trudnoći sam vodila sate sve do odlaska na porod, ali moje tijelo je na to naviklo i bio bi mu veći šok da sam samo odjednom stala. Puno mojih plesnih kolegica živi u dvorani do poroda, to nama nije ništa neuobičajeno. Naravno, preduvjet za to je zdrava trudnoća, što je moja srećom i bila. I povratak u dvoranu je bio ekspresan, vođenje sati s bebom u nosiljci… Bilo je tu puno avantura i snalaženja, ali srećom imam odličnu TransForm ekipu koja je uvijek tu da mi pomogne.
Završili ste i ekonomiju, ali Vas je životni put odnio, rekli bismo, u sasvim drugom smjeru. Kako su Vaši roditelji reagirali na to i kako biste Vi, iz sadašnjeg kuta, reagirali na takav potez svoje kćeri?
Istina, životni put odnio me u smjeru koji je nešto udaljen od onoga što sam studirala, ali je opet bio nekako logičan i prirodan s obzirom na činjenicu da sam se plesa uvijek čvrsto držala, i što god da sam u životu radila, paralelno sam i plesala.
Naše koreografije i plesni pokreti su samo alat kojim se koristimo kako bismo djecu naučili važnim životnim vrijednostima koje nose sa sobom.
Kada je tempo postao takav da nije bilo moguće raditi oboje, odlučila sam se za ples i sigurna sam da sam dobro odabrala. Važno mi je da svojim primjerom i načinom života Ivi pokažem da može biti što god poželi i slijediti svoje snove kamo god ju oni odvedu. Jako volim razgovarati sa svojim plesačima o temama koje nisu vezane uz ples nego uz njihove neke brige i probleme, i vidim često tu izgubljenost i paniku kada na kraju srednje škole moraju odabrati fakultet, misleći da je ono što odaberu jedina opcija kojom se moraju baviti do kraja života. Stvarno nije ?
Kad smo kod toga, je li Iva zaluđena plesom? Vodite li ju nekad na probe i sviđa li joj se to? I što kaže stručno oko – je li darovita na mamu?
Iva je trenutno u fazi da je voli biti bilo gdje s mamom, pa ju onda put često odvedem u dvoranu, kod kuće me nekad oponaša i čujem ju kako broji pet-šest-sedam-osam plišanim igračkama, a na glazbu reagira kao i apsolutno sva djeca – skakanjem. U dvorani je već nekoliko puta zaspala uz glasnu glazbi, možda je to njezin način da mi kaže da joj je moj posao dosadan. Tko zna!
Vaše koreografije, čini se, zahtijevaju puno rada. Kako izgleda Vaš radni dan, u vrijeme prije korone? Ide li Iva u vrtić ili ju tko čuva?
Specifičnost je kreativnoga posla u tome što ponekad imaš inspiracije i napraviš gomilu materijala odjednom i ne znaš ni kako se to dogodilo, a nekad jednostavno iz tebe ne izlazi ništa s čime si zadovoljan. Iva još uvijek ne ide u vrtić. To ju, nadamo se, čeka na jesen, a sada imamo najbolje bake na svijetu, koje zapravo treba potpisati kao autore mojih koreografija jer bez njihove pomoći stvarno puno toga ne bi bilo moguće.
Plesni studio TransForm radi i velike plesne projekte kao što je TransForm Winter Dance Camp, imamo puno nastupa, natjecanja, snimanja… Posao je kompleksan i, najljepše od svega, uvijek različit i uvijek kreativan. Ponekad si cijeli dan u tome, ne stigneš ništa, ali isto tako imaš slobodu rasporediti svoje vrijeme kako želiš, i to je za mene nezamjenjivo.
Kad je pravo vrijeme da mali zaljubljenici u ples počnu ozbiljnije plesati? Kako uopće procijeniti je li dijete uistinu zainteresirano i spremno za ozbiljnu aktivnost ili je dovoljan ples kod kuće?
Mi u TransFormu imamo plesne grupe za mališane od pet godina nadalje, ali mnogi svoje prve plesne korake naprave još u vrtiću s tri godine. Nema tu neke posebne preporuke. Kad su djeca tako mala, roditelj je taj koji napravi prvi korak i upiše dijete na ples, ali bitno je pratiti djetetove reakcije i stvarno je važno da dijete uživa. Doista je nebitno da roditelj procjenjuje kako djetetu ide, u kojem je redu u formaciji u koreografiji, je li točno naučilo koreografiju… to su sve stvari o kojima se brine trener. Ako je dijete sretno, izlazi iz dvorane s osmijehom i jedva čeka sljedeći trening – to je to, na pravom je mjestu i to je jedino bitno. Ako nije, ne treba forsirati i treba djetetu dati priliku da se pronađe negdje drugdje.
Recite nam iskreno, je li lakše i zašto raditi s malcima ili s odraslima kad govorimo o plesu?
Rad s djecom i odraslima je jako različit i ne mogu reći što je lakše, jer to doista ovisi o pojedincu. Puno sam puta čula da je lakše raditi s odraslima, ali ja moram priznati da je meni oduvijek rad s djecom bio nešto najdraže, obožavam njihovu iskrenost i jednostavnost, i oni su mi najbolji sugovornici. Rad i razgovor s njima pomažu mi da nikada ne izgubim dijete u sebi.
Koje su Vaše omiljene pjesme za ples s klincima?
Uh, ovo je najteže pitanje ? Radili smo dječje koreografije stvarno na svakakvu glazbu, iz raznih crtića, filmova, mjuzikala, nekakvih trenutnih hitova i slično, ali moram priznati da je dvorana uvijek najviše rasplesana kada iz zvučnika svira naša prijateljica Korina Postružin iz zbora Zagrepčanke i dečki.
Razgovarala: Nataša Krstičević
Foto: Tina Kadoić
