Pišem vam ovu priču iz bolničkog kreveta, ali sretna i ispunjena. Naime, 23.2.2019., s pet dana zakašnjenja od termina, stigao je naš mali Istok da nam pokaže novu stranu ovoga svijeta. Težak 3720 grama i dugačak 52 cm, duge crne kose i najslađih usana na svijetu.
Pa da krenemo od samog početka ovog našeg putovanja.
U prosincu 2017. morala sam na operaciju zbog endometrioze, nakon čega sam dobila „dijagnozu“ da ću izrazito teško moći začeti prirodnim putem. Šok, tuga i mirenje s činjenicom da ćemo pokušati dogodine – umjetnim putem. Ipak, istovremeno sam dobila kontracepciju zbog regulacije hormona.
Miris lignji
Živimo u Rijeci, pa nam lipanj označava lagani početak sezone. Tako je bilo i tada, 2018. godine. Radila sam u restoranu kad sam primijetila osip po rukama, i to zbog kombinacije kontracepcije i znoja. Tada sam odlučila da, iako imam još pola kutije, neću više piti tablete, što je tu je.
U srpnju je sezona bila, naravno, u punom jeku. Restoran pun, hrpa posla, vrućina, i ja sam postala neizdrživo umorna. Ali, ajde, mislim, sezona je, logično je da sam umorna.
Miris lignji nije mi baš dobro sjeo na želudac, pa sam u jednom trenutku otrčala u toalet.
Nešto mi je bilo sumnjivo, ali prva mi je pomisao bila da sam jednostavno pokvarila želudac.
Ipak, nakon 10-ak dana moje su mučnine i umor bili sve gori. Otišla sam po test za trudnoću, ali sam ipak mislila kako je nemoguće da bude pozitivan, pa nisu mi ništa rekli na pregledu.
Kad ono ‒ dvije najdeblje crtice na svijetu!
I tako počinjemo….
Na prvom pregledu, s gotovo osam tjedana, sve je u redu, srčeko kuca. Moram se čuvati do 13. tjedna, tek toliko, zbog operacije svega skupa.
No, dogurali smo do 26. tjedna bez problema, ali na pregledu je uslijedio mali šok – skraćen mi je cerviks i moram mirovati! Kao uzorna trudnica, ležala sam do 32. tjedna i nakon toga odustala kad je doktor rekao da je cerviks i dalje skraćen, a stanje je nepromijenjeno.
Iznenađenje!
U 35. tjedna, oko tri sata ujutro, osjetim kako mi nešto curi niz nogu. Naravno, uhvati me panika – sigurno je plodova voda! Pravac bolnica! Nije bila voda, ali sam dobila uputu za strogo mirovanje barem do 37. tjedna. Cerviks mi je bio 1,5 cm.
Kako to već biva, onda kad najmanje treba, muž je završio u bolnici na dva tjedna. Morala sam obustaviti mirovanje i pomoći, ali pomislila sam kako sam ipak mirnija, sad i da se rodi, bit će okej, što je tu je.
Na kontroli u 39. tjednu cerviks je i dalje bio isti, a bila sam jedan centimetar otvorena.
Na sam termin bila sam dva centimetra otvorena, a dva dana poslije i četiri centimetra. Osjećala sam lagane kontrakcije, svakodnevno, i mislila sam: super, pa to uopće nije strašno kao što pričaju.
I tako se 22.2.2019. budim i već vidim da mi nije neki dan, da mi se ništa ne da, sva sam nikakva. Sluzni čep curi mi već danima, a ja se osjećam prljavo i bezvoljno. Jako mi se jede slatko, a nema ništa u kući, pa napravim brzinski kolač. Ne osjećam baš nikakve bolove.
* Pročitajte i ostale priče naših čitateljica
Tu večer gledali smo televiziju i zaspala sam oko 20 sati. Budim se u 22.20 i idem na WC i prebaciti se u spavaću sobu. Taman sam legla u krevet, i eto ga! Znači, kad kažu da ćeš znati da je trud, znat ćeš! Ooooo da, znala sam itekako.
To je to!
Odem do muža u dnevni boravak i kažem: „Okej, to je to. Ali ja ne bih, pa noć je…“ Počela sam pratiti trudove i shvatila da su na 10 minuta razmaka i da moramo pravac u Rijeku u bolnicu.
Čim sam došla, prikopčali su me na CTG koji očitava neke trudove, ali ‒ nikakav spektakl. I dalje sam bila 4 cm otvorena, pa su mi rekli da bi oni mene poslali doma. No, odlučuju provjeriti za svaki slučaj. Nazvali su profesora koji je rekao: „Ma ne doma, nego u rađaonicu, malo ćemo inducirati“. Dali su mi klistir koji mi je bio noćna mora kad sam razmišljala o tome, ali nije bilo tako dramatično kao što zvuči.
Oko 00.30 bila sam u rađaonici. Rekli su mi da ležim, prikopčana na CTG, i da će me pregledati u dva ujutro. Ako ne bude napretka, dat će mi drip. Došlo je tako dva ujutro, a ja sam bila šest centimetara otvorena. Pitaju me hoću li epiduralnu, ali ističu da je ne bi preporučili jer sve ide prirodnim tijekom. Hrabro sam rekla da neću, vidjet ćemo za dva sata.
*Pratite razvoj svoje bebe iz mjeseca u mjesec
Kakva greška! Za dva sata, i s osam centimetara, počelo je boljeti jače, ali još uvijek podnošljivo, uz pilates loptu moglo se izdržati.
Krećemo!
I onda dolazi veličanstvenih šest sati ujutro! Lagani drip (ne želim uopće znati što je i kako kad ga daju od početka i kad nije lagani) i kreću trudovi svakih minutu-dvije, nisam sigurna spavam li ili padam u nesvijest u pauzi između trudova. Oko 7.30 pokušavaju s prvim tiskanjem, ali ništa od toga, glavica je još previsoko. U 8.15 ponovo ništa.
I zatim oko 8.45 osjetim užasan bol i kažem svom divnom mužu: „Ja odustajem, ne mogu više!“. Dolaze sestre, primalja i doktor i sljedeće čega se sjećam je rez, rečenica: „Primi mu glavu“ i olakšanje.
A onda, prvi plač našeg ljepotana nakon kojega sam naglo došla k sebi i stvarno zaboravila što se događalo doslovno minutu prije.
Nećemo se lagati, boljelo je jako, ali ponosna sam na sebe što sam izgurala porođaj prirodno. Svaki šav koji me trenutačno boli, kažem samoj sebi, vrijedi, i ništa je naspram porođaja, a i zacijeljet će.
Svakoj bih ženi, čiji je partner voljan ići na porođaj s njom, poručila neka ide, jer ne znam što bih ja bez svoga! Dovoljno je da je ondje samo kao oslonac, da vam stavlja hladne obloge i daje vode, govori koliko vas voli i kako ste hrabri. Ujedno je to od njega hrabro i prekrasno. Svom muškarcu skidam kapu za to što je prošao sa mnom!
Veliko hvala
Svakako bih se zahvalila KBC-u Rijeka, svi su divni, ljubazni i pažljivi!
Posebno će mi u sjećanju ostati mlada doktorica koja me zaprimila navečer, radila je do sedam ujutro, i nije htjela otići iz smjene dok ne rodim.
Tekst: mama Valentina Vlah
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
