Nedavno ste predstavili album Za djecu s ljubavlju, čijom prodajom pomažete djeci slabijeg imovinskog stanja, djeci nezaposlenih i samohranih majki, zlostavljanoj i napuštenoj djeci. Otkud je došla ideja?
– Ideja je došla od Udruge Prepelica, u kojoj je poznato da sam sudjelovao u brojnim humanitarnim akcijama i koja je prepoznala tu moju humanitarnu priču. Nakon što sam se uključio u projekt, u njega su se uključili i autori mojih pjesama, Tonči Huljić i Pero Kozomara, koji su se odrekli svojih autorskih prava. I tako smo svi pristali sudjelovati u toj lijepoj inicijativi, za koju se nadam da će biti jako uspješna. Nadam se da ćemo jednog dana moći prestati prikupljati novce za ljude, za hrvatsko društvo.
Društveno ste osjetljiva osoba.
– Ja kažem da se, kad začepiš pet rupa, šesta otvori. Tih je akcija puno, posebno s recesijom. Ali uvijek mislim: Ako imam, podijelit ću s nekim. Trenutno sam se uključio u još jednu dobru akciju splitskih studenata. Oni su odlučili iz svojih „siromašnih“ kasica izdvojiti iznos jedne kave u korist siromašnih. Svaka im čast. Znamo da studenti žive od tate i mame, ali su od srca napravili uspješnu humanitarnu priču. Uvijek ću stati uz njih, posebno u današnje vrijeme kad su se ljudi zbog posla i užurbanosti malo otuđili jedni od drugih.
Prošle godine ste na CMC festivalu pjevali pjesmu Nije muško, a prije godinu dana supruga vam je rodila treću kćer. Jeste li tom pjesmom poručili da vam je žao što niste dobili sina?
– Nisam. Pričao sam o životu, o njegovim dobrim i lošim stranama. Ljubavna je tematika, nije roditeljska pjesma. Imam tri kćeri i da se sutra rodim, volio bih da sve bude isto. Bitno mi je da su zdrave, a možda sam, priznat ću vam zapravo, i priželjkivao žensko dijete. Imam dva brata i u obitelji su većinom sve muška djeca, pa su me oduvijek više privlačile priče o odnosu između oca i kćeri. Mislim da je lijepo imati dečke i cure – kada bih pričao o idealu, rekao bih dvije kćeri i dva sina. S obzirom na to da moja supruga tvrdi da je najljepše biti u drugom stanju, tko zna što me još čeka. Da se nju pita, bilo bi ih već petero, ali eto, tek smo na troje. No iz ove pozicije mogu reći da sam dobio što sam htio, a to je troje zdrave djece.
Kako je živjeti s četiri žene?
– Ja se ne bunim, nemam nikakvih problema. Moj posao je takav, pa sam puno i doma. Radim subotom, ali čak i ne radim svaki vikend. A prava je rijetkost da moram raditi drugim danima, tako da se mogu posvetiti djeci – neću trčati za poslom i preskakati odgoj djece. Mislim da nema ništa gore od toga da dijete, karikiram, vidim na rođenju pa sljedeći put na maturi. Imam taj benefit da svoju djecu u tri sata kupim u vrtiću te da ih poslije vozim na balet i engleski. Dok one vježbaju i uče, ja popijem kavu i uživam čitajući novine. Ako je lijepo vrijeme, povedem i najmlađu kćer pa se odmaramo na suncu ili igramo u parku. Nastojim provoditi što više vremena s djevojčicama. Kad su one zbrinute, tek se onda posvećujem svojim hobijima: družim se s prijateljima, planinarim, vrtim se oko motora, broda, putujem… No ne nigdje predaleko jer nemam ni vremena ni želje ostaviti suprugu i kćeri doma više od dan-dva. Za jedno deset godina možda oplovim luda mora s Leom Lemešićem, ali sad, kad imam troje male dječice, ne razmišljam o tome. Trenutno ako moram birati hoću li voziti motor ili s djecom otići na more, ja svakako odem na more.
Kakve su vaše djevojčice Tia, Ema i Iva? Pokušajte nam ukratko opisati svaku od njih.
– Cure su mi super. Otkad su se rodile, pamtim možda samo dvije neprospavane noći. Znači dobre su, spavaju. Supruga ih uspijeva odgajati i pospremati lijevom rukom. U svemu tome pomažemo joj moja majka, punica i ja, ali supruga je jako pedantna i sve to s lakoćom organizira i uređuje. Cure se vole, među njima nema ljubomore, dijele čokoladu, igračke. To mi je baš na ponos. Trebaju gledati i svijet oko sebe, makar su još uvijek male. A da ih opišem… Ivu, kad gleda crtić, deset puta trebaš zvati da bi je dozvao. Takav joj je i tata bio kad bi se zabuljio u televiziju. Kad s Emom pričam, imam osjećaj da ima trideset godina, a Tia je smješko. Otkad se rodila, samo se smije. Sve tri su pravi blagoslov.
S pet ste godina krenuli u glazbenu školu. Jesu li „cure“ krenule tatinim stopama?
– Nisam imao ni pet godina kad sam krenuo u glazbenu. One se zanimaju za glazbu, pjevaju, plešu na Rihannu i Rozgu, na Beyonce i Severinu. Svestrane su kao i ja. Ritma imaju, ali hoće li biti sluhisti, ne bih znao. Sad još uvijek imaju one male dječje glasiće. No evo, primjerice, oduševio sam se prošle godine kad sam bio na Ivinoj završnoj baletnoj predstavi u HNK. Bio sam baš ponosan. Možda će se baviti plesom i glazbom općenito, možda će pjevati samo u društvu. Kako god bilo, tatinu podršku uvijek će imati.
Mijenjate li pelene, hranite li ih, kupate?
– Sad kad su veće, da. Ali ne mogu ni doć' na red od mame koja je jako organizirana. Pelene sam mijenjao desetak puta, ali moj ritual je kupanje. I prevažanje djece popodne po aktivnostima. Nisam jutarnji tip, pa onda mene dopadnu ove kasnije aktivnosti. Mislim da se ubrajam u hrvatski muški prosjek po tim obvezama.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju Mame&Bebe br. 77
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.
