Tijekom prosječne trudnoće čovjek se nasluša svakakvih priča, savjeta i uputa. Svi imaju mišljenje o svemu i cijelo vas vrijeme obasipaju svojim iskustvima. No ljudi kakvi jesu, vole preskočiti sve ono negativno misleći da vas tako štite, gurajući vas u prozirni, ružičasti mjehurić u kojem postoje samo lijepe emocije, mirisne bebe, vesele mame i optimistični tate – tamo negdje u pozadini.
Realnost je nažalost brutalno surova i u njoj rijetko obitavaju ružičasti mjehuri koji kriju obitelji iz žurnala.
Nakon porođaja mnoge su žene suočene s brutalnim iskustvom prejakih emocija koje idu iz krajnosti u krajnost; od potpune apatije do beskrajne sreće i zadovoljstva. Tek katkada, ispod glasa, u nekom mračnom kutku života možete čuti da to iskustvo ima ime – a zove se postporođajna depresija.
O tome se ne priča jer to jednostavno nije lijepo, ne prilični jednom tako božanstvenom iskustvu kao što je rođenje novog bića.
Ali postoji, itekako. I što ju prije demistificiramo, prije ćemo se moći svi zajedno suočiti i s njom i s njenim posljedicama koje su često nažalost kobne.
⇒Kako se nositi s poslijeporođajnom depresijom
Moja ''ne tako divna kao što bi mogla biti'' trudnoća završila je na sam termin rođenjem bića koje je bilo toliko željeno, planirano i voljeno vjerojatno od dana mog rođenja.
Sve probleme, traume i negativnosti vezane za početak našeg zajedničkog života ostavili smo u rodilištu i otišli kući kao sretna mala obitelj, uvjereni da nas od sad pa zauvijek čeka samo hrpa mjehurića: ružičastih, prozirnih, ponekih okrznutih, ali svih uglavnom pozitivnih. Sate i sate provodili smo bdijući nad krevetićem, buljeći u to malo klupko zajedničkih gena, osupnuti srećom i zadovoljstvom, ne skidajući osmijeh s lica.
A onda se jednom, ničim izazvano, dogodilo ono o čemu se ne priča.
U jednom sam ga trenu gledala zaljubljeno, kako samo mama može gledati svoje dijete… a u drugom sam ga držala u rukama i htjela da nestane. To čudovište koje mi je promijenilo život iz korijena, ta smetnja, to nešto s čim ne znam izaći na kraj…
Djeca osjete i djeca znaju, nije važno kako. Svaka moja emocija reflektirala se njegovim vriskovima, a svaki njegov vrisak gurao me sve dublje u agoniju postporođajne depresije.
U jednoj sekundi sam ga voljela, u drugoj htjela da nestane, zatvorila bih oči i izbrojila do deset, i opet sam ga voljela. Pa nisam. I tako u krug. Iz sata u sat, iz dana u dan.
Reći nekome? Kako ćeš reći nekome da mrziš svoje dijete? Kako ćeš reći nekome da ga voliš toliko jako da ne znaš što bi s njime? Da se osjećaš tako prokleto nemoćno kada plače, a ništa što radiš ne pomaže?
Kako se boriti s ljubomorom koju izaziva činjenica da je malo čudovište mirno u rukama bilo koga osim tebe? Kako objasniti nekome ljubav koju osjećaš kada napokon zaspi a ti se nadviješ nad krevetić i okupaš ga svojim suzama – suzama sreće i tuge i grižnje savjesti, straha… takvog iskrenog i dubokog straha da te ne zaslužuje, da mu nisi dovoljna, da bi mu možda bilo bolje da te nema?
Da me nema… Ta se misao stvorila niotkuda i počela rasti – u meni koja oduvijek prezirem takve misli.
Točno se sjećam tog predvečerja, noćne lampe, dezena plahti na krevetu, prematanja, vriske…
Točno se sjećam da sam ga držala u rukama i htjela da nestane. Tako jednostavno, tako plastično, tako jako… da nestane. Možda nitko neće primijetiti? Ako ga samo naslonim licem u jastuk?
I točno se sjećam tog djelića sekunde, kao da je netko drugi upravljao mojim tijelom. Nisam religiozna, to je bio netko drugi, netko moj, netko ''od gore''…
Spremila sam ga u krevetić, poljubila, smirena kao nikad prije i rekla mu: ''Zbogom mali, ovako je bolje. Volim te.''
Ograda na balkonu imala je samo okvir i zaista ne znam kako sam se naumila popeti na nju. Ali jesam.
I ne znam kako je čovjek čije sam dijete maloprije pozdravila shvatio što radim, ali je.
Primio me u zadnjoj sekundi i vratio u život. Zagrljajem, suzama, riječima.
Satima smo plakali sve troje. I danima nakon toga.
⇒ Kako tata može pomoći kod poslijeporođajne depresije
Iz te depresije i agonije iščupali smo se sami. Ja sam se brinula o njima, on se brinuo o meni, dežurao i pazio da se nešto slično ne ponovi. Možda je floskula ili samo ofucana rečenica koju upotrijebite kad ne znate što biste rekli, ali zaista nas je ljubav izvukla. Samo ljubav, ništa drugo.
Za postporođajnu depresiju čuli smo tek mjesecima kasnije, kad je naš mali čovjek zakoračao u život svojim nogama.
U međuvremenu smo čitali priče o čedomorstvu i samoubojstvu mladih majki; čitali smo i slušali osude, etikete i mišljenja. Plakali smo svaki put. Jer možda, samo možda… da se o tome priča, da ti netko nešto barem jednom kaže… Kada bismo dobili pamflet uz trudničku knjižicu koji bi imao samo jednu rečenicu: ''Niste sami, recite, ima pomoći'', možda bismo mogli spasiti barem jedan život. Maleni, na samom početku, ili odrasli… kao da je važno. Život je život.
Možda je ovo malo predramatično i možda nije jednostavno za čitanje, posebno ako ste u blaženom stanju trudnoće, ali točno je tako bilo. Ni deset godina poslije (koliko sada ima moje dijete), kada se sjetim našeg početka, ne osjećam ništa manju težinu kada o tome razmišljam, a kamoli pišem. Još uvijek je prisutan osjećaj srama, još uvijek se pitam Zašto baš ja, mi? i još uvijek se pitam bi li išta od toga bilo drukčije da smo znali, da smo još tijekom trudnoće čuli da nam se takvo što može dogoditi.
Zato se ispričavam ako je nekome čitanje ovog bilo teško. Vjerujte mi, ništa lakše nije ni s ove strane. Mi smo preživjeli i živimo život kao i većina drugih: s ružičastim i nešto prozirnijim mjehurima, živeći iz dana u dan, iskorištavajući svaki dan kako najbolje znamo, ali često zastanemo i sjetimo se da je moglo biti bitno drukčije. Možda smo sami bili sretni, jer znamo za mnoge koji nisu.
Zato… pričajmo o tome. Budimo tu jedni za druge i nemojmo uvijek očekivati da netko treći riješi naše probleme.
