Oooo, koja su to bila iščekivanja. Nikad dosad viđena. Trudnoća nam je prošla i više nego predivno. Pišem u množini jer suprug nije morao posebno udovoljavati mojim trudničkim željama. Trudnica za poželjeti! Osim dosadnog ispitivanja ”A kako ću znati da je trud u pitanju i moram li u bolnicu?” Čak sam se i preselila k roditeljima u Zagreb da slučajno ne bih zakasnila.
Sve je počelo pet dana ranije kada me na redovnom pregledu doktorica stavila na CTG. Primijetila sam da se nešto dešava kada su me treći put okrenule na bok. Bebini otkucaji divljaju! Doktorica odlučuje da ostajem u bolnici jer sam imala gestacijski dijabetes i povišen TSH. Sve je to super, ali ja još nisam spremna.
Suprug je otišao po stvari, a ja sam ostala sjediti u čekaonici, u suzama, pomiješanih emocija. Čas sreća, čas strah. Ostajem preko noći u predrađaonici, ali drugo jutro šalju me doma. Lažna uzbuna.
Odlazim kući, još imam vremena za pripremu. Samo ne znam čega – već dva mjeseca vozim sve u koferu. Za porođaj? Nema te pripreme!
Bliži se 10.4., porođajni termin.
Još imam vremena za pripremu. Samo ne znam čega – već dva mjeseca vozim sve u koferu
Jedno jutro probudio me odlazak na WC, kada sam primijetila sluzni čep. Panika, ne kod mene, već kod mame i sestre. Krećemo u bolnicu – svi! Ja sam bila toliko smirena da sam si i naušnice stavila. U bolnici me odmah pregledavaju, stavljaju na CTG i utvrđuju mliječnu boju plodove vode. Dan prije termina opet ostajem u bolnici. Cijeli dan ni pomaka. Ali shvatila sam koliko sam blagoslovljena prekrasnom trudnoćom jer ondje vidiš koliko se budućih mama bori, mjesecima ne ustaju iz kreveta.
Vrijedne bilješke
Tu večer, oko 21.55, kreće probadanje, sve češće. Kako znam točno vrijeme? Sve sam zapisivala. U mraku, s mobitelom, bilježnicom i olovkom bilježim trudove do 4.46. Sve to vrijeme razmišljam kako disati da si olakšam, i tu dr. Google uskače u pravi tren. Dva su načina, biram duboko disanje. Pogrešno. Prvo što mi je sestra rekla kad je došla bilo je da promijenim način disanja.
„Dišite plitko kako biste trud prodisali.“
Sad mi kažeš, kad sve jače boli! A ja sam se već navikla na svoj ritam.
Samo bih napomenula, na trudničkom tečaju kažu da nije potrebno vježbati disati i da samo slušate babicu. Koju babicu? Jedino što čujem u sobi trudnice su koje hrču.
Odlazim na pregled gdje mi doktor, sa osmijehom na licu, govori da ću roditi začas jer sam otvorena šest prstiju. Slijedilo je klistiranje i premještaj na drugi odjel. Začas dolazi sestra i krećemo u rađaonicu. A ondje, savršena ekipa, sve mladi, ali iskusni. Tek kad sam legla, sinula mi je misao kako ovo ne želim prolaziti sama. Dvije su žene rađale, ali jako glasno. Suprug je odmah bio sa mnom, i to me uvelike umirilo i ohrabrilo, u dvoje smo jači. Pričao mi je da mu nije bilo zlo, nego mu je bilo teško gledati bol na mom licu. Hvala mu što je umanjio moje bolove.
Epiduralna – da ili ne?
Do samog porođaja dvoumila sam se oko epiduralne. Rečeno mi je da prvorotkinje mogu dobiti epiduralnu do otvorenosti osam prstiju, stoga sam odlučila isprobati svoje granice. Opet velika greška. Ali ja sam takva, učim na greškama. Dobila sam lijekove protiv bolova i mislila da ću izdržati. Nedugo zatim došao je doktor koji mi je probušio vodenjak, da porođaj može krenuti. Krenuli su obilasci, mjerenja, davanje dripa, no bebici nije bilo ni traga. Između trudova bila sam jedna od onih spavalica. Kako je sad to sve već malo duže trajalo i trudovi su bili sve bolniji, zatražila sam epiduralnu.
Medicinska sestra više je puta pitala mogu li je primiti. Može, ne može, može.. I na kraju nešto što nisam željela čuti: ”Nažalost, anesteziolog je u sali i ne možete dobiti anesteziju”.
Proletjelo mi je mislima da sada više nema tog lijeka koji bi mi zaustavio trudove i te bolove, te da jedino porođajem bolovi mogu nestati. Dva sata držali su me otvorenu 10 prstiju, ne bi li se bebolino sam zaputio van. No njemu se očito nije žurilo. Tiskali smo, bebu su pokušavali napipati, ali ništa. Ustvrdili su da je beba skrenula pri izlasku i zaglavila se negdje u zdjelici. No i dalje su inzistirali na prirodnom porođaju.
U bolnici sam shvatila koliko sam blagoslovljena prekrasnom trudnoćom jer ondje vidiš koliko se budućih mama bori, mjesecima ne ustaju iz kreveta
Već sam bila iscrpljena od okretanja na bok, disanja, uzaludnog tiskanja, a i bolovi su bili sve jači. Željela sam završiti sa svime jer nije se radilo samo o meni, vjerujem da se i bebica već namučila. Sam je Bog tada poslao doktora po naš pristanak na carski rez.
Napokon carski
Naravno, pristajem. Dajte što prije. Na brzinu me uređuju i u sali sam bila za tren oka. Ulazimo, ekipa se raspričala, čujem smijeh, glazbu… mislim si I’m next :). Dobivam spinalnu anesteziju taman u vrijeme truda, sva se tresem i samo se molim da ne promaše. I sad još samo da anestezija počne djelovati. Okej, ne osjećam više ništa ispod grudi. Sad samo čekam čuti taj plač. Taj prvi udisaj svoga mališana.
Imala sam izvrsnu sestru kraj sebe da sam na tren zaboravila gdje sam. Nastaje muk i najednom se začuje taj devet mjeseci očekivan plač, plač našega Frana. Donijeli su mi ga odmah kako bih ga vidjela i poljubila. Ja sam mama, pomislila sam u sebi. Najljepši osjećaj na svijetu. Smještena sam bila na intenzivnu gdje sam provela noć na promatranju. Frana su mi donosili na hranjenje i tako smo se pomalo upoznavali. Već sutradan lagano sam se podigla na noge i premještena sam u sobu s još dvije mame i bebe. Kreće danonoćni tulum. Predivno i nezaboravno.
Definitivno zaboraviš bolove i muku čim svoje dijete primiš k sebi, ali svakako sam naučila da ću sljedeći put (do čega će sigurno doći) uzeti epiduralnu. 🙂
Tekst: mama Marija Prugovečki
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
