Kaže mi kolegica:“Daj odi napiši još jedan post, volim čitati tvoju prezentaciju muke“. Poslušam je, zastanem i pomislim „Bože mili zar ja baš toliko naričem?“ i ubrzo shvatim da je žena u pravu. Otkad sam počela pisati blog, a počela sam zbog problema s tjelesnom težinom, moji su se postovi sveli na žalovanje za prijašnjom težinom, mukama s bolesnim djetetom, srdžbom usmjerenom na kulinarske emisije… ljutnjom na sve pokretno i nepokretno na ovome svijetu. E, pa u toj maniri nastavit ću i danas. No ne ljuta nego potpuno prestravljena zbog stvari koje mi nosi današnji dan. O čemu se radi? Naime, s obzirom da sam ja dijete koje je dobar dio svojeg djetinjstva živjelo u ratu, obećala sam sebi da moje dijete nikad neće biti osoba koja o nečemu sanja bez mogućnosti da to nešto i isproba. Ta moja želja na koncu me je dovela do ludila. Zašto? Pa iako naime, ne smatram da sam bolesno ambiciozna majka koja svoje snove pokušava realizirati kroz dijete, ja sam svoju djevojčicu s nepunih tri godine usmjerila na aktivnosti koje ona želi isprobati. Ali onako, zbilja želi. Ne guram je niz stranputicu vlastitih neostvarenih ambicija. Tako ona dvaput tjedno pleše i jednom tjedno ide na Budokai (ako ne znate što je Budokai o tome ćemo u novome postu). Kombinacija nježnog i malo manje nježnog sporta za nju je perfektna – dijete u sebi izmiruje malog vražićka i malenu princezu. Savršeno je sretna i zadovoljna i doma se ponaša kao savršeno djetešce iz snova. Ali ja? Ja sam daleko od toga…
Naime, možete li zamisliti što se događa s majkom koja uz sve poslovne obveze, uz one kućne pa i poneku svoju manevrira između dječjih hobija? One koje su u istom sosu razumjet će. Ta majka – u ovom slučaju ja – izgleda i ponaša se poput zombija. No ne samo to… takva majka – u ovom slučaju ja – potaknuta dječjim veseljem potpuno poludi. Pa sam se u trenutku kad je malecka zaplesala ja upisala usavršavanje jednog stranog jezika, nešto prije toga krenula sam na cycling u MBS centar, a razmišljala sam i o instrukcijama iz matematike. Ne pitajte me…
Uglavnom, trčeći od njezine do moje aktivnosti i obveze, u početku mojoj sreći nije bilo kraja… sve do polugodišta… Tada sam shvatila da ona ima tri, a ja 33 godine i da je životnog elana u njoj sve više, a u meni sve manje. Znam, znam, nisam stara i pretjerujem, ali ja vam kažem da je to tako. Drugačije. Počela sam se umarati do te mjere da sam bulaznila, zaboravljala, bauljala… Želja da napravim sve ono što godinama nisam mogla bivala je sve veća, a mogućnosti moje glave pa pomalo i tijela samo su splašnjavale… Zbog čega sam počela markirati, preskakati, muljati profesoricu jezika kao da mi je 16. Stan je patio, društveni život također. Pa sam pod pritiskom, polako počela odustajati od hobija… Ali od jedne stvari ipak nisam odustala – nisam odustala od kćeri i njezinih snova! Zašto sve ovo govorim?
Jer sam jučer dobila diplomu tog stranog jezika, jer sam završila jednu životnu etapu koja me je učinila velikom u mojim očima. Ali koja mi nikad nije pružila toliko zadovoljstva koliko činjenica da će moja balerina danas izaći na binu kulturnog centra i otplesati svoj prvi nastup. Zbog mojeg ispita nisam dramila, zbog njezina nastupa tresu mi se ruke, noge i gaće. Ranije ću otići s posla, urediti je, reći joj da bude hrabra kao kad smo rolale, trčale, skakale, vozile bicikl… Ona će me pogledati, nasmiješiti se i reći: „Mama, sve je dob´o“, kako to radi svaki dan kad malena djevojčica u meni po tko zna koji put u životu bije svoje egzistencijalne bitke.
Pogledat će me pogledom punim veselja i nade te mi poručiti da je unatoč mojoj želji da budem mlada i luda, došlo vrijeme da predam palicu, malo se smirim i svoj svijet mašte podijelim s mlađima. Jer na njima svijet ostaje…
