U 21. stoljeću neizostavan su dio odgoja djece i ekrani raznih oblika, veličina i sadržaja. Danas prosječno kućanstvo nerijetko ima televizor, mobitel te neki od računalnih uređaja. Htjeli mi to ili ne, naša su djeca dio tog kućanstva te su gotovo pa neizbježno i ona izložena tim ekranima.
Međutim, s razvojem tehnologije ide u korak i razvoj raznih aplikacija za računalne i mobilne uređaje, koje „potiču razvoj djetetova mozga“ i svrstavaju se u kategoriju ranog učenja. Je li to istina te koja je korist od toga?
Ekrani i mozak
U tekstu ćemo objasniti u čemu je stvar, no odgovor na postavljeno pitanje zapravo je vrlo jednostavan: Nema koristi od ekrana, samo štete, velike štete.
Argument koji najčešće čujem glasi: Djeca nauče engleski jezik preko, recimo, Baby TV-a. Engleski jezik je jedan od najjednostavnijih jezika na svijetu i nerijetko se dogodi, pogotovo kod poremećaja iz autističnog spektra, da dijete nauči riječi iz engleskoga, ali ne i iz hrvatskoga jezika. Jer je engleski puno jednostavniji jezik. Osim toga, govore li djeca doista engleski ili samo znaju da je majmun ‒ monkey? Engleski se može naučiti bilo kad u školskoj dobi, kao i svi drugi jezici. Drugi je argument taj da su roditelji oduševljeni kako dijete zna koristiti mobitel ili tablet. Znate ga i vi bez problema, a niste to morali naučiti u predškolskoj dobi da biste bili vrlo vješti. Zna brojeve, slova ‒ s tri godine! No, trebaju li mu zaista prije škole? Što još radi izloženost ekranima? Promjene u funkcioniranju mozga. Prema rezultatima japanskog istraživanja u kojem je sudjelovalo 276 djece, što više djeca gledaju u ekrane, to imaju slabije verbalno razumijevanje, slabiji neurokognitivni razvoj, a posljedično i probleme u učenju.
Štoviše, te su promjene vidljive na MR-u mozga, gdje postoji značajna razlika u pojedinim strukturama prednjeg dijela mozga s obzirom na količinu vremena provedenog pred ekranima.
Problemi s pažnjom
Istraživanja su pokazala da gledanje sadržaja na ekranima koji nisu prirodnog tijeka nego brze izmjene, te zamišljeni događaji i odnosi (npr. iz torbice izvuče auto) izravno utječu na djetetovu pažnju.
Osim toga, te izmjene podražaja nisu pod djetetovom kontrolom nego pod kontrolom ekrana. Dakle, ako dijete gleda takve crtiće prije polaska u školu ili igra takve igrice, imat će značajno slabiju pažnju. Štoviše, longitudinalna su istraživanja našla povezanost s brzim izmjenama sadržaja i razvoja ADHD-a nakon sedme godine života. S druge strane, TV sadržaji koji su u realnom vremenu i stvarni (npr. dokumentarci sa životinjama), ne dovode se u povezanost s nastankom problema s pažnjom.
Siromašna simbolička igra
Djeca koja su puno izložena ekranima imaju siromašniju simboličku igru. Jedan od razloga je taj što djeca u trenucima kada im je dosadno, rješavaju dosadu gledanjem uekran. Naime, da bi se djeca igrala i razvijala svoju igru, potrebna je određena frustracija u obliku dosade. Ljudima je i inače za razvoj potrebna frustracija: Ne mogu nešto dohvatiti pa ću razmišljati kako mogu riješiti taj problem, nemam novaca itd.
Dosada je zakon!
Uzmimo za primjer plažu – ondje nema igračaka koje same za sebe imaju funkciju i nije potrebna kreativnost da bi se igralo s njima. Na plaži se, štoviše, na prvi pogled nema s čime igrati. I tu ćete vidjeti razliku između djeteta koje puno gleda crtiće i onoga koje dosadu rješava igrom. Djetetu će postati dosadno i to je problem, koji će samo morati riješiti. „Dobar igrač“ će bez problema započeti simboličku igru s imaginarnim predmetima, a „loš igrač“ ući će u frustraciju koju neće moći sam riješiti.
Zašto je uopće važna simbolička igra?
Zato što kroz igru dijete razvija sve svoje više moždane funkcije (izvršne funkcije), poput:
- radnog pamćenja
- fleksibilnosti
- inhibicije
- usmjerenost prema cilju
- sposobnost rješavanja problema i sl.
Istraživanja pokazuju da je razvoj igre usko vezan uz razvoj govora i verbalno razumijevanja te sposobnost samoregulacije.
Poremećaji senzorne integracije
Gledajući razvojno, djeca koja puno vremena provode u jednoj pozi nepomično, jako senzorno depriviraju svoj mozak.
Senzorna deprivacija je odsutnost podražaja. Da bi mozak mogao senzorno organizirati toliko različitih podražaja u svakoj sekundi i odrediti koji su važni, a koji nisu, on mora puno vježbati već od rođenja. Majka priroda nije predvidjela nepomično sjedenje i buljenje u jednu točku. S, te strane, što se tiče integracije svih podražaja u jednu koherentnu sliku, za mozak je gledanje u TV jednako kao gledanje ‒ u zid. Ili gore, ako uzmemo u obzir brze izmjene sadržaja.
Evolucijski razlozi
Kao što sam prethodno spomenula, evolucijski gledano, gledanje u ekrane nije predviđeno tijekom prirodnog dječjeg razvoja i razvoja mozga. Zato i jesu preporuke da dijete do treće godine života svakodnevno provede ‒ 0 minuta gledajući ekran. Ono što je jako dobro zapravo je činjenica da je ljudski mozak jako plastičan (fleksibilan). Pa se bilo kakva nastala „šteta“ može vratiti unatrag. Istraživanja su pokazala da čak i odrasli ljudi koji su bili u dugim stanjima odsutnosti podražaja (neke ultramaratonske utrke koje traju nekoliko dana / tjedana) te je došlo do smanjenja moždane mase, nakon par mjeseci povratka u „normalu“, mozak se također vraća u prvotno stanje.
Informatička pismenost
Naravno, informatička pismenost u školskoj dobi nije isto što i pretjerano izlaganje ekranima u predškolskoj dobi. Ipak, većina nas roditelja u odrasloj je dobi bez problema svladala informatičku pismenost. Tako da se ne moramo brinuti za našu djecu školske dobi. Američki neuropedijatri preporučuju da dijete do pete godine života ne bi trebalo provoditi svoje slobodno vrijeme ni na koji drugi način osim u slobodnoj igri. To su uvjeti za optimalni razvoj mozga. Na kraju, sjetite se da je u Hrvatskoj tek manji dio ljudi mogao na televiziji pratiti prve korake čovjeka po Mjesecu. Ako nam nisu trebali ekrani u djetinjstvu da dođemo do Mjeseca, ne trebaju nam ni danas da postanemo uspješne osobe.
Tekst: Maja Bonačić, mag. psych.
praktičarka terapije igrom i NLP-a
