Sjećate se kako ste ono nakon običnog sjedenja na poslu potpuno iscrpljeni i jedva se dovučete po klince u vrtić? A znate ono kako vas oni nakon cijelog dana druženja, akcije, zabave vani dočekaju kao da su dosad bili vezani uz stolac? Da, divljanja nikad dosta. Njima.
I onda takvu divlju zvijer (šala, dobro?) spremite u 50, 60 kvadrata, 24 sata na dan. I to nikom ne pada lako. Vama nedostaje (koliko god ste mislili da neće) odlazak na posao, malo dnevne slobode, pilates. Klincima nedostaje – divljanje. O, kako im nedostaje!
Jezik za zube
U redovnim, mirnodopskim, okolnostima kod nas se često ponavlja rečenica „Nemoj lupat’ susjedima!“ i razne varijacije s istom porukom. Radnim danom obično smo doma neka četiri budna sata popodne. Sad je ta brojka najmanje trostruka, a bez redovne aktivnosti na otvorenom učestalost opominjućih rečenica je postala suluda.
Da, znam, naši susjedi nisu baš potpuno blagonakloni prema tom našem javljanju odozgo, ali izvanredno stanje zahtijeva izvanredne mjere i – veću solidarnost. Morali smo najprije našem tati objasniti da ćemo morati itekako prorijediti upozorenja da će nam „susjedi doći gore“ (u ovim okolnostima mogu gotovo sa stopostotnom sigurnošću reći da neće) i ograničiti ih na samo krizna stanja (namjerno skakanje i nabijanje petama).
Naravno da nije u redu neprestano lupati, naravno da nije ugodno cijele dane slušati lupanje nad glavom, naravno da je lijepo biti pristojan. S druge strane – naravno da je ljepše skakati po parkovima, naravno da je veća fora pod nogama osjetiti trampolin, naravno da je trava ugodnija za trčanje. Ali ovih dana sve to moramo privremeno zaboraviti.
Razumijmo ih…
Ovih dana lupamo susjedima po glavama, ovih dana penjemo se na kuhinjske elemente, ovih dana skačemo po krevetima (oprosti, tata!). Ovih dana imamo pravo na maaalo više ekrana, ovih dana u igri je maaalo više tableta (elektroničkih naprava, op.a.), ovih dana smijemo pošarati koji stol ili komadić zida.
Granice dozvoljenog na neko su vrijeme pomaknute malo dalje i malo više. Pa ni vi inače ne provedete toliko vremena slušajući vijesti, zar ne? Ni vi inače ne popijete toliko kave u danu? Svi trebamo neki ispušni ventil kroz koji će iscuriti barem dio našeg stresa. Mi smo čak uveli boksanje jastuka jednom dnevno – znate, u onom trenutku kad bude svima svega dosta. Isprobajte, nećete požaliti. I imajte razumijevanja za njih!
Oprostite, tate, zbog kreveta. Oprostite, mame, zbog zidova. Oprostite, susjedi na katovima ispod, zbog galopiranja nad glavama. Kamo sreće da nas ne čujete jer trčimo po nekom parku…
Tekst i foto: Mama Nataša
