Majčina je uloga svakako najzahtjevnija i najviše će se promijeniti jer će mlađe dijete u početku potpuno ovisiti o njoj.
I vrlo je vjerojatno da ona neće imati priliku posvetiti se sebi kao u prvoj trudnoći, jer su njene obveze prema obitelji već postojeće i ustaljene.
Ako je starije dijete mlađe životne dobi i zahtijeva prilično angažmana, može se dogoditi da se majka ''sjeti'' trudnoće tek navečer kada dijete zaspi. Važno je toga biti svjestan i ne kriviti sebe. Ako je dijete starije, majka će lakše pronaći vremena za odmor i pripremu za prinovu u obitelji.
Rođenjem brata ili sestre među djecom se stvara veza za cijeli život. Taj odnos, kao što može biti blizak i dobar, tako može biti i problematičan i težak. Roditeljski je zadatak da svakako pridonesu razvoju kvalitetne i bliske veze među djecom.
Bez obzira na dob starijeg djeteta, važno je – na njemu pristupačnom jeziku – objasniti mu kako će uskoro dobiti brata ili sestru. Trudnoća je vrijeme kada s djecom možemo pričati o tome kako su ona došla na svijet te kako će na isti način doći i njihova mlađa sestrica ili brat.
Mnogo je slikovnica o toj temi koje su prilagođene dječjoj dobi, koje možete čitati svojoj djeci. Nadalje, starija djeca mogu s majkom otići na ultrazvučni pregled i tako pratiti razvoj svojega brata ili sestrice u maminu trbuhu.
Pričajući s djetetom o nadolazećim trenucima, važno je o svemu govoriti realno odnosno bez ''uljepšavanja'' slike o idealnoj obitelji jer, priznat ćemo, ni sami nemamo ideju kako će naša mala obitelj izgledati. Svakako nemojte govoriti djeci kako će rođenjem dobiti prijatelja za igru, jer će zasigurno za takvo što morati proći još koja godina.
Dijete treba pripremiti za one događaje za koje smo sigurni da će se dogoditi. Važno je reći da će majka otići na porođaj u bolnicu te da će biti odsutna nekoliko dana, kao i to tko će se za to vrijeme brinuti o njemu.
Kada novorođeno dijete stigne kući, zasigurno će vaš dom preplaviti bura emocija. Prevladavat će uzbuđenje i radost, no moguća su i manje ugodna stanja kao što su briga, umor, strah, ljutnja, ljubomora i slično. Važno je znati da su podvojene emocije normalne u prilagodbi na novu situaciju.
Starije dijete može biti uznemireno od plača mlađeg djeteta, i zbog toga je važno informirati dijete da je novorođenčetu plač jedini oblik komunikacije te da njegov plač ne znači da je žalosno ili da ga nešto boli. Djeca u potpunosti vjeruju svojim roditeljima i ta će im informacija biti dovoljna.
Odnos između majke i starijeg djeteta svakako će se promijeniti jer će majka biti vremenski više posvećena mlađem djetetu. Važno je o tome pričati sa starijim djetetom kako bi znalo da to ne znači da ga manje volimo. Već samim informiranjem o potrebama mlađeg djeteta te pričanjem kako je to izgledalo kada je on(-a) bio(-la) njegove dobi, svakako može pomoći u razumijevanju i prilagodbi.
Tu je od velike pomoći potpora oca i ostalih članova obitelji i njihovo razumijevanje koliko je važno da majka i starije dijete imaju samo svoje zajedničke trenutke. Majka može čitati priče prije spavanja, kupati dijete ili se pak igrati. Ostatak vremena starije dijete može provesti s ocem i ostalim članovima obitelji, što je također jedinstvena prilika za produbljivanje njihova odnosa.
Ako starije dijete pokaže zanimanje da sudjeluje u njezi mlađeg djeteta, valja mu to dopustiti u granicama njegovih mogućnosti. No nipošto nije poželjno forsirati da ono to čini ako ne želi.
No, bez obzira na to koliko smatramo da smo uspješno pripremili starije dijete na dolazak mlađega, realno je očekivati da će starije dijete pokazivati neke promjene u ponašanju. Neka djeca reagiraju regresijom, što znači da se javljaju neka ponašanja koja su bila prisutna u njegovoj ranijoj dobi (sisanje palca, mokrenje u krevet, tepanje i slično), neka se povuku u sebe, a neka pak odbijaju svaku suradnju.
Važno je znati da su ta ponašanja normalna i najčešće prolaznog karaktera. Ljubomora je također prirodno stanje u takvim situacijama i nikako ju nije poželjno negirati ili ismijavati odnosno djetetu davati poruku da nije ispravno da ju osjeća. Svaki djetetov osjećaj vrijedan je poštovanja.
Iznimno je važno otvoriti prostor za zdravu komunikaciju, gdje ćemo djetetu pomoći da imenuje svoje osjećaje i poručiti mu da ih ima pravo doživjeti. Važno je primijetiti i upitati, primjerice: Smeta ti njegov plač jer ne možeš u miru pogledati crtić?, Ljuti te jer bi se htio igrati glasno, no ne možeš jer tvoj brat / sestra spava?…
Dopuštajući djetetu da ima pravo na emocije, otvaramo i sebi i njima prostor za neke promjene i kompromise. Može nam se ukazati rješenje koje do tada nismo vidjeli, primjerice: Znam, on sad plače i ti ne čuješ crtić, no kako ti se čini da pogledam jedan zajedno s tobom kad ga uspavam? ili Kada tata dođe kući, provest će vrijeme s bratom / sestrom, a ti i ja ćemo otići zajedno u park… No, takvo što možemo postići samo svjesnošću i uvažavanjem kako se netko osjeća.
Stoga je važno dopustiti sebi i svojoj obitelji da imamo pravo osjećati, imamo pravo na slobodan prostor da ih izrazimo kako bismo zajedničkim doprinosom pronašli rješenje za svaku pojedinu situaciju u svojoj maloj obitelji. Jer svaka je obitelj priča za sebe i svaki se dan uvijek razlikuje od sutrašnjega!
