̶ Današ u vutić? ̶ pita još promuklim glasom. Glavica joj je tek izvirila preko ogradice bijelog krevetića, frflja preko slinave dude od koje mi se već okreće želudac pa je svaki dan panično perem, u jednoj ručici čvrsto drži staru, razderanu krpu koja je nekad bila slatka krpena lutka, oči su joj otvorene kao da je podne, a ja se vučem do nje kao krepano pseto. Sedam sati ujutro. Rastegnem osmijeh na lice, uzmem je u ruke i kimnem teškom glavom.
̶ Moze cokoljino? ̶ čujem iza leđa. Evo i druge, curica koja ne jede nikad, ali kad se probudi mogla bi u sebe utrpati Velebit čokolina i zaliti ga s dvije litre mlijeka. Bez disanja. Dok Teletubbiesi još nisu ni otpjevali svoja blesava imena i zaplesali debelim guzama po ekranu.
Brzinski katapultiram prvu curičku na kauč, palim TV, ona druga već tuli iz kreveta misleći da sam ja zapravo senilna baba koja će je zaboraviti i ostaviti u tom krevetu zauvijek. Ulazim, već su joj oči natekle kao dvije fašničke krafne, suze se cijede preko dude niz drhtavu bradu. Pomislio bi čovjek: jadno, ostavljeno, nevoljeno dijete. Brzo je uzmem (teška je, jednom će mi klecnuti koljena i složit ćemo se na pod kao ovaj toranj od lego kockica koji preskačem), i dok hodam, glumim da sam duhovita kobila i glasno kaskam, pucketam jezikom i pocupkujem. Ona se sad cereka otvorenih usta, suze još nisu stigle ni otklizati u pidžamu, a već joj duda ispada iz usta od smijeha. To mi je najdraže. Da bar i odraslima ostane takav brzi prijelaz iz žalosti u pravo veselje, a ne da se naša tuga vuče za nama danima kao zlokobna sjena. Bilo bi fora. Iako bi možda ponekad svi izgledali kao da smo pretjerali s tabletama. Ipak, taj mi je "ludnički look" već prirastao srcu, mislim u sebi dok slažem cure na kauč jednu pored druge, još uvijek cupkajući kao kobila, bosa, raščupana, krmeljava, nacerena i dozlaboga pospana. Unutar idućih petnaest minuta ću im uvaliti čokolino, dati da pokušaju skroz same posrkati mlijeko, oprat ću zube (prvo svoje, pa ću se truditi protrljati njihove, dok one gutaju mirišljavu pastu praveći se da mare za higijenu), počešljat ću svojih pet dlaka, onda njihovih deset, navući im trideset kila zimske odjeće dok mi bježe po stanu, popit ću ravno tri gutljaja kave, zaobići se nekoliko puta s mužem u hodniku, otvoriti vrata stana i dan može početi. Jesam li spomenula da sam majka dvogodišnjih blizanki? 🙂
Piše: Korana Maštrović
