Kada sam saznala da sam trudna, moram priznati da mi nije bilo svejedno. Oduvijek sam se plašila trudnoće i porođaja, a ovo je bilo ‒ neplanirano! Bojala sam se porođaja i svih priča koje sam čula ili pročitala na internetu. Stalno sam se pitala: Pa kako ću ja to? Zar je toliko strašno?
Strah i uzbuđenje
Subota navečer. Uskoro će ponoć. U Zagrebu sam kod roditelja, a muž je na putu. Pričamo preko Skypea, vrtim se, sjedim, ležim, jedva dišem ‒ imala sam osjećaj da ću se raspuknuti, kad… raspuknuo se vodenjak!
„Evo, vidiš kak' si me naljutio da mi je odmah vodenjak puknuo!“ napisala sam tresući se, na što je uslijedilo: „Jesi sigurna?“ „Ne, nisam.Ti si!“ odgovorila sam mu i požurila se otuširati. Minute su prolazile, hvatao me strah, muž me nazvao i rekao da će sad krenuti prema Zagrebu. Spremila sam se u 15-ak minuta i krenula prema bolnici, u pratnji roditelja. Mama me požurivala, sva u panici da ne rodim putem. Eh da je znala da će trajati „samo“ 20 sati…
Čekale smo tatu
U rađaonicu sam došla oko ponoći, to je bio baš buran vikend za babice na Sv. Duhu ‒ nisu više imali ni slobodnih kreveta u predrađaonici! Ležala sam i čekala doktoricu da me pregleda kad sam začula vrisku, a nakon toga i dječji plač. O, Bože, pa zar je to stvarno tak? prošlo mi je kroz glavu. Nakon sat vremena ležanja na pomoćnom krevetu, konačno su me smjestili u predrađaonicu na krevet. Bolovi, glad, sva sam bila izbezumljena, cijelo sam vrijeme govorila da ću roditi prije termina, i naravno ‒ bila sam u pravu! Ali nisam mogla ni zamisliti da će toliko dugo trajati! Imala sam trudove svakih 15-ak minuta, ali se nisam otvarala.
Ujutro, nakon doručka, došao je muž. Koljena su mi klecala, i svaki sam put govorila da ne znam do kad će to trajati. Oko 11 sati priključili su me na drip, doktorica me dva puta pitala jesam li za epiduralnu; dva puta sam odbila jer ni sama nisam znala što bih sa sobom. Prijateljica me nazvala i rekla da pristanem na epiduralnu. „Pa svi s njom rađaju, bez veze se mučiš“, govorila mi je, a onda sam pitala sestru što bi napravila da je na mojem mjestu, i rekla mi je isto. Tada sam konačno pristala. Da sam znala da će ti bolovi tako brzo prestati, ne bih je ni odbijala! Oko 14.30 sati dali su mi prvu dozu, a oko 18 sati i drugu.
Sara je konačno krenula van
Kad će više kraj? mislila sam, i oko 19.30 sati došli su doktori i babice da me konačno porode. U 19.44 sati Sara je napokon ugledala svjetlo dana! Mužu sam od uzbuđenja napisala samo: „Evo je, plače!“ Nije bio na porođaju, ali je bio u čekaonici. Kad nas je vidio, bio je najponosniji otac na svijetu, a mi najsretnije mama i kći!
Sada kad gledam na to sve, porođaj kao takav i nije bio toliko strašan, epiduralna je popuštala u tim zadnjim trenucima tako da sam osjetila sve što je trebalo osjetiti. Strašnija je bila ta neizvjesnost, čekanje, slušanje tuđih iskustava… Jednostavno se trebalo prepustiti trenutku i ne razmišljati previše. Bilo je to predivno iskustvo ‒ znat ću za ubuduće!
Djeca su zaista najveće blago!
Želite ispričati svoju priču s porođaja?
Pošaljite je na redakcija@stampedo.hr
