Debljina je sustavna bolest, bolest cjelokupnog organizma; poremećaj metabolizma koji zahvaća krvožilni i moždanožilni, endokrini i sustav za pokretanje. Debljina je bolest upalnog karaktera, koja u neliječenom obliku rezultira ostalim metaboličkim bolestima kao što je šećerna bolest (dijabetes), ili pak povišeni krvni tlak, povišene masnoće u krvi ili kombinacijom svega spomenutog (metabolički sindrom).
Umjesto sveopće percepcije koja vlada u mnogim sredinama u našem podneblju, u obiteljima i zajednici, debljina nije estetski nego zdravstveni problem, koji ugrožava djetetov život i određuje njegovu kvalitetu života u dječjoj i odrasloj dobi. Debljina je stoga upravo (javno)zdravstveni problem koji u mnogim razvijenim, i posttranzicijskim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, počinje imati i epidemiološke razmjere.
Tradicionalno za ovo podneblje, u mnogim se sredinama u Hrvatskoj „rumeno“, „bucmasto“ i dobro uhranjeno dijete smatralo kao ono koje dolazi iz dobre obitelji, u kojoj vlada blagostanje i u kojoj nema oskudice. Izuzmemo li sve lošiji standard življenja socijalno najugroženijih hrvatskih stanovnika, vremena sveopće gladi i oskudice hranom u cjelokupnom društvu desetljećima su iza nas. Hrana je ipak dostupna svakome, napose onima koji još uvijek imaju dostatna primanja koja im omogućavaju održanje životnog standarda i kupnju hrane.
S jedne strane, ima roditelja koji postaju zabrinuti već ranom pojavom debljine, no možda je i veći broj onih koji ne vide problem u činjenici da im je dijete pretilo odnosno debelo. Isto tako ne tako mali broj roditelja posjeduje određeni pretjerani i nekontrolirani strah da im se dijete ne udeblja, pa se djetetu brane mnoge namirnice, što dijete izolira od ostatka okoline i može negativno djelovati na djetetovu socijalizaciju i psihu.
No u ovom mojem osvrtu, koji se temelji na stručnom iskustvu i radu, neće biti riječ o takvim roditeljima s eventualnim poremećajem zvanim ortoreksija, nego o onima koji ili iz neznanja ili iz nemara ubijaju vlastitu djecu. Hranom. Kao što često na svojim predavanjima i radu s klijentima u svojem nutricionističkom savjetovalištu volim navesti kao primjer, djeca koja rano obole od šećerne bolesti prolaze zajedno sa svojim roditeljima edukaciju o doživotnoj dijetoterapiji i prehrani kod dijabetesa, i oni su u neku ruku, paradoksalno govoreći – privilegirani. Takva znanja i stavovi o prehrani poštivaju se tijekom života, s obzirom na to da nepridržavanje od smjernica preporučene prehrane za dijabetes znači kobne posljedice za zdravlje, ili čak smrt. Znamo li s druge strane da pretila djeca nerijetko u odrasloj životnoj ili u adolescentnoj dobi, pa i ranije, obole od dijabetesa tipa 2, što je uzrokovano neprimjerenom i ubojitom prehranom, razvidno je da prehrana s jedne strane liječi i dovodi u stanje ravnoteže, a s druge polako ali sigurno ubija. Uz navedene primjere, ima i roditelja koji su vrlo odgovorni, brižni za zdravlje svoje djece, no ne znaju kuda i kamo krenuti kada primijete da njihovo dijete nije samo „bucmasto“ nego da se prekomjerna tjelesna težina pretvorila u debljinu i da se upalilo „crveno“ svjetlo. Uz to, nerijetko, roditelji ne znaju kuda i kamo krenuti, odakle početi i na koji način pomoći svojem djetetu.
Kada nastaje problem?
U razgovoru s liječnicima specijalistima pedijatrijske medicine, prema svojem radu u nutricionističkom savjetovalištu te prema nekim statističkim pokazateljima, možda je najkritičnije razdoblje prijelaz iz vrtićke u predškolsku i školsku dob. Iako postoje određene inicijative u vrtićima za usvajanje standarda vrtićke prehrane, u realnosti to ipak izgleda drugačije. U osnovnoj školi nažalost nije zaživio sustav usvajanja nacionalnog standarda prehrane u školama. Ta je promjena možda bila prenaglo isplanirana, te je u konačnici, u stvarnosti, odbačena i od djece, ali i od roditelja.
Koje su posljedice debljine u dječjoj dobi?
Izolacija i obilježavanje pretilog djeteta od njegove okoline odnosno djece te izrugivanje i nedostatak samopoštovanja samo su neki od društveno i psihoemotivnih teških posljedica debljine. Jednako je bitno, ako ne i bitnije, da debljina uzrokuje teške posljedice za zdravlje. Tako se zna da 70 posto debele djece ima barem jedan čimbenik rizika od srčanožilnih bolesti u odrasloj dobi! Isto tako, ako se debljina nastavi i u adolescentnoj dobi, velika je mogućnost obolijevanja od šećerne bolesti. Pretila djeca imaju velike izglede da budu pretila i u odrasloj dobi, čime se izlažu srčanožilnim bolestima, moždanom i srčanom udaru, šećernoj bolesti, povišenom krvnom tlaku i masnoćama u krvi, nekim vrstama raka te bolestima zglobova i koštanog sustava. Djeca koja su pretila i koja će ostati takva i u odrasloj dobi imat će slabiju kvalitetu života uvjetovanog zdravljem i čestim bolestima koje skraćuju očekivanu životnu dob.
Koje pogreške roditelji najčešće čine u prehrani svoje djece?
Hrana nema funkciju nagrađivanja ili kažnjavanja. To je počelo zapisano u mnogim knjigama i vodičima za (mlade) roditelje. No ipak, mnogi roditelji nesvjesno to čine. Kada dijete plače ili ostvari neki uspjeh, daje mu se čokoladica, bombon, ispeče pomfrit, daje mu se napolitanka, itd. Posve krivo, jer pojedine namirnice stvaraju trajne neurobiokemijske signale u mozgu, koji ostaju „zapisani“.
Druga pogreška je rano navikavanje djeteta na nove okuse, iz namirnica niske nutritivne gustoće. Konkretno, kada je dohrana već uhodana, roditelji malo-pomalo razigrano istražuju kako će njihovo dijete reagirati na nove okuse i namirnice. I tako se spontano, uz roditeljski stol, djetetu nude čokoladice, napolitanke, keksi, komadići hamburgera, „parizera“, bomboni, kolači, peciva, misleći kako u tome nema ničeg lošeg. Naravno da se u tom trenutku neće ništa posebno dogoditi, no percepcija i živčano-biokemijski signali počinju se oblikovati u dječjem mozgu i trajno ostaju. Djeca se tako rano navikavaju na nove okuse koje onda potom kasnije više vole, dajući im prednost pred zdravi(ji)m namirnicama.
Prehrana bogata jednostavnim šećerima možda je najčešća pogreška koju čine roditelji. Davanje zaslađenih sokova, popularnih nektar-sokova, u većim količinama nekoliko puta na dan izravan je put k debljini. Jedna čaša voćnog soka od jabuke daleko je od istoznačnog prehrambenog unosa jedne neoguljene jabuke! Mnogi roditelji to poistovjećuju, pa djeca kasnije na piramidama zdrave prehrane ucrtavaju umjesto jabuke – čašu nektar-soka od jabuke! Konzumacija bijelog kruha, peciva bogatih solima i dodanim šećerima sljedeća je faza koju djeca rado prihvaćaju, i trajno usvajaju kao prehrambenu naviku. Stoga se kasnije svaki novi pokušaj da dijete prihvati kruh od cjelovitih žitarica s gnušanjem odbija.
Doručak bogat zaslađenim žitaricama u raznim oblicima, koje marketing prehrambene industrije „pakira“ kao zdrave namirnice, začuđujuće je učestao u dječjoj prehrani. Još je veće moje čuđenje kao nutricionista kada mi roditelji s čuđenjem govore kako je to zdrav i za djecu prikladan obrok! Žitarice se mogu konzumirati u onom cjelovitom obliku, poput zobenih, prosenih, uz dodatak odabranog voća, jogurta, mlijeka ili biljnog napitka. I tada će takav obrok biti dovoljno sladak, no neće biti koncentriran jednostavnim šećerima te takve namirnice nisu bile podvrgnute prehrambeno-tehnološkim postupcima obrade.
Doručak i međuobroci s margarinskim namazima i paštetama, naravno u kombinaciji s kruhom i pecivima od bijelog brašna, jedan je od omiljenih dječjih obroka. Takav je pak obrok za roditelje prikladan jer štedi vrijeme. Prvi pak sadržava opasne transmasne kiseline i izvore masti koje se mogu izbjeći i zamijeniti onima koje su djetetu prijeko potrebne (poput omega-3 i omega-9 masnih kiselina). Drugi pak namaz s paštetama, osim što obiluje zasićenim mastima i mesom te nusproduktima mesne industrije, sadržava i mnogobrojne aditive. Osim lošije probavne funkcije, nerijetke su i alergijske reakcije.
U čemu se kriju prepreke do uspjeha
Svaki roditelj želi svom djetetu najbolje, no pouzdano znam za slučajeve koji su upozoravajući, ali i opasni. Riječ je o slučajevima kada su neki liječnici obiteljske medicine i pedijatrije prema svojoj dužnosti upozorili roditelje da im je dijete pretilo i da treba stručnu pomoć. Često su pritom dobili grube odgovore roditelja, koji su čak zbog tog benignog upozorenja prebacili djetetov karton drugom liječniku koji „neće gurati nos u njihove osobne stvari“. Očigledno, takvi roditelji ne vide problem. U takvim slučajevima ozbiljna je prepreka roditeljsko neprepoznavanje takvog stanja te neodlučnost u provedbi promjena u prehrani. Iz mojeg stručnog iskustva navodim usporedan primjer dviju sličnih obitelji, koje su zatražile od mene stručnu pomoć za svoje dijete. Prva je obitelj nakon prihvaćanja smjernica programa postigla da im se dijete potpuno promijenilo, aktiviralo, ne samo reduciralo prekomjernu tjelesnu masu nego postalo aktivno i zaigrano dijete. Druga pak obitelj odmah je u startu navela: „Nećemo moći mijenjati namirnice u našem frižideru.“ Ovdje bih još napomenuo kako je prva, uspješna obitelj s dvoje djece i trećim na putu, a druga s djetetom jedincem.
Kako liječiti debljinu u djece?
U liječenje debljine treba biti uključen i liječnik pedijatar odnosno liječnik specijalist obiteljske medicine, psiholog i svakako nutricionist-magistar nutricionizma te naposljetku kineziolog-trener. Pristup nikako ne smije biti onakav kakav bi bio da se radi o odraslom pacijentu, već on podrazumijeva metodički pristup, uz didaktični (poučni) karakter pristupa. Konkretno, iskusni nutricionist, prolazeći anamnezu prehrane, neće govoriti negativno o lošim momentima prehrane koje dijete jamačno čini, nego će se više fokusirati na pozitivne promjene koje donose afirmaciju i konkretan pomak u prehrani. Redovita tjelesna aktivnost treba biti prioritet, i umjesto igranja igrica na konzolama, pametnim telefonima te tabletima, djeci koja imaju sklonost debljini mjesto je u prirodi, dvoranama, igralištima… općenito u sportu.
Promjena prehrane i konkretni koraci
Iz svega spomenutog te iz opisanih primjera možemo zaključiti kako odgovornost u sprečavanju debljine kod djece leži ponajprije na roditeljima, okolini (vrtićima, školi) te cjelokupnom društvu, institucijama i medijima koji bi trebali kontrolirati informacije o reklamiranju proizvoda te davati konkretne informacije o prehrani. Roditeljima svakako nije lako, prije svega zbog dinamike života, velikih obveza, pa bi se institucije morale više uključiti omogućujući roditeljima programe edukacije, istovremeno uvodeći konkretne promjene u škole i vrtiće. Ulaganje u dječju prehranu i edukaciju ulaganje je u njihovu budućnost i njihovo zdravlje. Za svakog roditelja to je najdragocjenije.
Nenad Bratković
sveučilišni magistar fitofarmacije s dijetoterapijom
NutriConsult d.o.o.
nutricionist@live.com
