Jednom ste prilikom izjavili da „s djecom imaš osjećaj da stvarno nečemu služiš“… Znači li to da su Vam s očinstvom prioriteti postali potpuno drugačiji?
Prije nego što sam postao tata, nisam ni imao prioritete, već sam se uklapao u tuđe prioritete pa sam, primjerice, vikendom selio prijatelje, krečio im stanove, cijepao drva za roštilj… i sve ono ostalo što Bosanci u Zagrebu rade. U to vrijeme me je supruga zvala svojim privatnim Bosancem. Uglavnom, svima sam bio na dispoziciji u svoje slobodno vrijeme, nije bilo obiteljskih druženja, odlazaka u prirodu, zoološki vrt, parkove – takav oblik života nisam ni poznavao.
A onda je došla Tesa, prva od Vaše troje djece…
Tako je. Tesa pa Vito pa Nora. I onda sam morao razočarati prijatelje i reći im da im više ne mogu prevoziti namještaj po kućama. (smijeh)
Jeste li kao mladić uopće imali viziju o tome kakav ćete tata biti?
Ne znam što bih vam rekao… Promatrao sam kako ljudi čitaju knjige o roditeljstvu; studirajući medicinu, i ja sam puno toga u teoriji naučio ranije, pa ne mogu reći da nisam bio upoznat sa zdravstvenim i pedagoškim odgojem. No sve to padne u vodu onog trenutka kad se oni pojave u vašem životu. Danas mislim da sam najbolje postupio kad sam slijedio neki svoj osjećaj, a isto tako i moja supruga.
Znači li to da je, bez obzira na sve knjige i časopise, možda najbolje slijediti roditeljski instinkt?
Da, to bih toplo preporučio svim roditeljima, i kad se radi o onim najmanjim sitnicama poput dohrane, mislim da se ne treba previše pouzdati u ono što piše na papiru i internetu, jer svako je dijete posebna priča. Svaki odnos između roditelja i djeteta posebna je priča. Moje iskustvo sa sve troje djece bilo je potpuno različito i na nijedno nisam mogao primijeniti onu prethodnu formulu u bilo čemu.
Vaša priča započela je prije četrnaest godina kada se rodila Tesa, a zadnje iskustvo djetetova dolaska na svijet doživjeli ste prije tri godine Norinim rođenjem. Jesu li Vam se sva tri porođaja jednako urezala u pamćenje?
Jesu, iako su i u ovom slučaju to potpuno različite priče. Ne želim previše personalizirati problem, ali kada se Vito rađao prije devet godina, to nije bilo lijepo iskustvo. Imali smo jako lošu ekipu u bolnici, bio je totalni nered i sve okolnosti su bile prilično komplicirane, zbog čega smo stekli dojam neorganizirane bolnice i menadžmenta. Za nas je to bilo jako traumatično. Sljedeći put sam odlučio poslušati svoj osjećaj, ne ići u neku razvikanu bolnicu, i otišli smo u bolnicu u Zaboku kod mog prijatelja iz razreda. Vjerovao sam da će se pobrinuti za moje dijete i da ću u njemu imati sigurnog saveznika. Tako je i bilo: puno sigurnosti, dobrih vibracija i bez bilo kakvih roditeljskih paranoja – ostalo mi je u lijepoj uspomeni.
Kako kažu – treća sreća. No prije nego što dijete dođe na svijet, tu je i devet čarobnih mjeseci – kako ste ih doživjeli i preživjeli?
Ma, Saša je super trudnica, ne postoji nikakva razlika u ponašanju tijekom i prije trudnoće. Da nije bilo te simpatične „pupe“, ne bi čovjek ni znao da je trudna. Ona je borac, do zadnjeg dana je bila u akciji, nama je Vito zakucao na vrata na koncertu Kawasaki 3P-a. Dandanas zafrkavam dečke iz benda kako postoje dvije teorije: da je dijete izašlo da što prije čuje njihove genijalne ritmove, a po drugoj teoriji je željelo samo pobjeći s koncerta. (smijeh) Uglavnom, Saša ni u jednom slučaju nije bila tipična trudnica.
Jeste li Vitu posebno pripremali na dolazak sestrice? U to je vrijeme bio petogodišnjak…
Brzo je on sve shvatio jer se sve odvijalo pred njim, svakodnevno je i on primao nove informacije, nije bilo nikakvih znakova ljubomore. Vito je mali gospodin, pun empatije i razumijevanja – pravi mali Zagrepčanin. Ako netko želi njegovu igračku, on se izmakne i ponudi mu je – stvarno je jedan super, super lik. Namjerno sam ga upisao u NK Rudeš da malo dobije na agresivnosti. On je jedan pravi nebosanac, nije posesivan, nije agresivan i bilo mu je jako drago što će mu doći još jedan drug.
Jeste li uspijevali biti dovoljna potpora supruzi u vrijeme kada su Vito i Nora bili bebe – kako ste usklađivali prve dane i gaže s bendom?
Organizirali smo se da se tada ne radi, ili barem smanji, jer bismo se pripremili za to, pa u biti nije bilo nikakvih posebnih događaja. Dečki su mi izašli u susret, pa nije bilo uskakanja i preskakanja ni potrebe za specijalnim odredima. Mi smo to uvijek nekako sami izgurali.
A sada, kad su malo veći – kako provodite dane s klincima?
Ja uvijek kažem da nije bitna količina vremena, čini mi se da putovanja i razdvojenost, ako nisu u nekim ekstremnim količinama, na neki način dosta ujedine obitelj, jer vrijeme koje smo zajedno onda maksimalno dobro iskoristimo. To vrijeme nam je onda predragocjeno da bismo ga trošili na gluposti, pa uvijek nekamo odemo, organiziramo roštilj za prijatelje… Uvijek se misli da su brakovi glumaca, muzičara vrlo problematični i rizični, ali ja mislim da ta razdvojenost može prilično i ojačati vezu među ljudima, ne mora biti pogubna za brak ili odnos s djecom.
Kako se slažu školarac i vrtićko dijete – nađe li se Nora Viti „na putu“?
Dobro, uspjeli smo nekako organizirati da svatko ima svoj kutak iako, naravno, Viti nije lako jer je škola nedavno počela, dosta je zadaća, no puno toga odrade već u školi. Kao i svi dečkići, školu ne voli baš pretjerano, ali shvaća da je to nešto što je bitno, promatra oko sebe, vidi da i mi odrasli i dalje radimo na sebi, stalno nešto učimo… Iako sam po sebi nije dijete koje će samo uzeti i čitati knjigu. Moram ga ja podmititi s deset kuna.
Jesu li „pale“ prve simpatije, razgovara li s Vama o tome?
Baš i ne. Vidim da ima simpatija, neka se imena češće spominju, ali nije jedan od onih što će ekskluzivno reći „ja imam curu“. Mislim da još nije izabrao odabranicu srca svoga.
A Nora, je li i ona karakterno slična Viti?
Ona je lik s četiri pištolja, kao da je iz vesterna izletila, ako se sjećate onih filmova s mladim revolverašicama – ovime sam vam dovoljno rekao. Vito je poput Mahatme Ghandija, samo mu fali onaj bijeli štap, a Tesa je jedna staložena i uravnotežena osoba – dok joj ne staneš na žulj. Ako to napraviš, onda se pretvara u gadnog protivnika. Svako od njih je drugačije, jedino što im je zajedničko – svi vole muziku.
Slušaju li Zabranjeno pušenje?
Vito je kao mali imao jedan dirljiv običaj – u trenu kad bi nas čuo na radiju, došao bi i zagrlio zvučnik.
Biste li voljeli da krenu Vašim stopama? U jednom ste intervjuu izjavili da će Vito biti pjevač narodne glazbe…
To se ja zafrkavam, ja uvijek kažem – nek dijete bude što god hoće, ja ću ga u svemu podržati, samo nek ne bude šupak.
Dok se ne iskristalizira hoćete li imati nasljednika u bendu, Zabranjeno pušenje radi punom parom – novi album je pred vratima…
Da, završili smo CD, snimili smo i spot, trebao bi se pojaviti 10. listopada, što je ujedno i naš mali jubilej jer slavimo trideset godina naše karijere. Imamo obvezu da taj CD bude stvarno dostojan nasljednik ranijih albuma i da ga ljudi prihvate. Imat ćemo vjerojatno u Zagrebu jedan koncert i izložbu vezanu uz naš rad, a o tome ćemo vas na vrijeme obavijestiti.
Cijelo ste ljeto bili na turneji. Primjećujete li neke nove klince na svojim koncertima ili je to dobra stara publika?
Ima svih generacija, to sam baš komentirao s Elvisom J. Kurtovićem, na što on uvijek kaže: „Sejo Sexon – zabava za cijelu obitelj!“
Među tom publikom zasigurno su i neki od naših čitateljica i čitatelja. Što bi im savjetovao Sejo Sexon, tata od formata?
Ja bih im savjetovao da ne uzimaju ničiji savjet, nek se ne boje klinaca… Evo, ja sam uspio podići troje djece bez previše mozganja. Nek slušaju sebe i svoje srce i sve će biti u redu.
