Vaš stariji sin Maks sada ima šest godina, a maleni Franko nedavno je navršio četiri mjeseca. Imena nisu baš tako česta u našim krajevima – kako ste se odlučili za njih? Tko je birao?
Dogovorili smo se da ja biram imena za dečkiće, a supruga za curicu. Ispalo je da sada imamo dva dečkića. Maks je meni uvijek bilo baš lijepo ime, a i pristaje mu. Dobio je ime po mom najdražem filmu odnosnu liku iz djetinjstva – pobjesnjelom Maksu. Takav je i tip: drag, živahan i temperamentan, veliki borac za pravdu, ujedno nježan i borben.
Tijekom cijele trudnoće supruge Vere pratio sam seriju Kuća od karata. Tu seriju jednostavno obožavam i super mi je glavni lik Frank Anderwood, kojega tumači odlični Kevin Spacey. Već vidim, mali će biti dominantna ličnost – kao Frank J. Među ostalim, i naš je papa Francesco… Pa smo mališanu nadjenuli hrvatsku inačicu tih imena – Franko.
Kakvi su bili dojmovi nakon što ste prvi put postali tata, u usporedbi s rođenjem drugog sina?
Priznajem da sam po prirodi veliki paničar i teško se nosim s pritiskom, koji uključuje probleme vezane uz zdravlje i emocije. Nekako je uvijek u životu jednostavnije kada manje toga znaš… Prvi porođaj mi je doista bio velika nepoznanica, i bio sam u panici i strahu, ali je i to došlo i prošlo. Za drugi smo porođaj već znali što nas čeka, pa nas je bilo još više strah, i bilo je komplikacija, svako malo pregledi, promijenili smo i ginekologa… To je sve bilo stresno.
Kako ja volim imati sve pod kod kontrolom, ne želim prepuštati stvari slučaju, nego ih želim riješiti što prije: ako treba, ići ćemo kamo god treba samo da nađemo rješenje. Tako sam i postupao tijekom Verine trudnoće. Supruga je pak potpuno cool u stresu, upravo suprotno od mene.
A kada je sve završilo, imao sam osjećaj kao da mi je netko ugradio motor od 200 konja – dobio sam takvu snagu i energiju, upravo nadljudsku.
A mijenjanje pelena, kakvi ste u tome?
Priznajem – prvome djetetu sam puno više mijenjao pelene. Baš kad se Franko rodio prihvatio sam jedan poslovni angažman i dogovorio sam se sa suprugom da ću se posvetiti poslu, a ona djetetu. Ona se ta dva i pol mjeseca potpuno angažirala oko sina – i svaka joj čast na tome! Vjerujem kako smo mi ljudi napravljeni da stvaramo i da se brinemo za svoje potomke, a to zna biti jako teško i naporno: biti 24 sata predan toj djeci neusporedivo je teže i odgovornije nego bilo koji posao na svijetu. Ali u konačnici djeca su (mi) pokretač, najveća snaga i radost, nešto što te istinski ispunjava.
Kako vam ide hranjenje, kupanje, presvlačenje bebice? Da Vam sad supruga ode nekamo na deset dana, biste li se snašli sami?
Kupam, nunam, presvlačim, jedino ne dojim – a mali papa svake dvije i pol ure. Rado se šećem dok vozim Franka u kolicima. Da mi supruga ode…? Bih, snašao bih se, ali priznajem ne bi mi bilo lako. Divim se samohranim majkama: treba im spomenik dignuti – to je zaista cjelodnevni posao.
Tko je sad glavni doma s obzirom na prinovu: mama, tata, Maks ili bebač?
Drago nam je da je mali dobio brata, skoro šest godina bio je jedinac, dobivao je svu ljubav i pažnju. Priznajem i da zna biti tvrdoglav i uporan: kada nešto želi, nekad je dosadan „kao proljev“ – tako mu nekad u šali znam reći. Sada se trudimo raditi nekakav balans, da se Maks ne osjeća zanemareno, jer mala beba ipak treba punu pažnju. Supruga i ja također se trudimo održati odnos, trudimo se da se ne udaljimo, kao što se nekim parovima zna dogoditi kada dođu djeca. Svakoga dana uhvatimo priliku da sjednemo i popričamo, da se izgrlimo i izljubimo.
Naravno, trenutačno je sve fokusirano na Franka, i umorimo se na kraju dana, ali koliko nas to sve umara, toliko nas i ispunjava.
Intervju u cjelosti pročitajte u tiskanom izdanju časopisa Mama&Beba za lipanj 2016.
