Svakoga dana gledajući svog nasljednika iznova se iznenadim kako vrijeme brzo prolazi…prije par godina mali smotuljak, a danas već prava mala osoba sa sve izraženijom svješću o zauzimanju vlastitog stava i izražavanja svojeg ja.
Gledam svoj stari blog i neke stare bilješke i sjetim se tako mog prvog dadiljanja. Mislite da tate ne mogu čuvati male bebe – e pa mogu…zapravo bar misle da mogu. Kako sam to ja „odradio“ slijedi u nastavku:
Bilo je to doba nakon isteka porodiljnog dopusta moje supruge. Mama je ponovo krenula zarađivati, a do početka jaslica preostalo je još tjedan dana. Kako sam imao mogućnost uzimanja slobodnih dana tako je logičan izbor dadilje pao na moju malenkost.
Dobro…kao da je to neki problem. Dam bebi nešto papati i popiti, izađemo u šetnju, malo se poigramo, zadesi se tu i pokoja prljava pelena, presvlačenje, spavanje i već je mama doma. Takav je bio moj sjajno razrađen plan…ali opet se pokazalo – planovi su jedno, a ostvarivanje istih nešto sasvim drugo.
Moš' si mislit' I. Već prvo jutro započelo je odbijanjem hrane i manjkom želje za otvaranjem usta. Dam si ja očinskoga truda, podgrijem mlijeko, složim čokolino, priredim omiljenu žličicu, instaliram čedo svoje u hranilicu i tu je zapravo, na samom početku, pokušaj hranidbe već postao upitan. Mislim, kako da ja njemu objasnim da je vrijeme za jelo, da ne može papati prstićima, da nije lijepo gurati prste u tanjur i onda istim tim malim prstićima pokušati tatu milovati po licu i još tucet drugih neobjašnjivih stvari. Kuhinja je nakon jutarnjeg obroka (napola pojedenog) poprimila izgled ribarskog sela pogođenog razornim tsunamijem. Sredimo mi, tj. ja, oku neugodni novi izgled interijera i krenemo se odijevati za jutarnju šetnju.
U međuvremenu sam osjetio neki neugodan miris, ali pomislim, sigurno susjeda kuha fileke – mnogima su fini, ali kad se kuhaju stvarno nisu opojnog mirisa.
Moš' si mislit' II. U operaciji oblačenja odjeće za izlazak (naravno prije toga skidanje one za po doma) zapuhnuo me blagi povjetarac mirisa začuđujuće sličnog onome pod br. 2 iliti velike nužde. I bi velika nužda. Djetešce me zadovoljno pogledalo i nevino mi podrignulo u nos. U kovitlacu miomirisa nemilih nosu mom ne dam se ja zbuniti. U sekundi su mi glavom prošle majčine upute o brzoj izmjeni posebno upijajućeg proizvoda zvanog pelena. Pažljivim pokretima skinuo sam kontaminiranu pelenu, te ju oprezno prihvaćajući palcem i kažiprstom nježno odložio sa strane. Još samo par pokreta vlažnom maramicom po maloj guzi (sa velikom propusnom moći) i to je to. I dok sam ja izvodio ovih par radnji djetešce je odlučilo pokazati voljenom ocu kako izgleda ono pod br. 1 – mala nužda. Nisam mogao vjerovati… netom odjeven, opran, kremicama namazan, u čistoj odjeći i spreman za izlazak…kroz veliki pišoskok vidio sam kako moj trud pada u vodu, tj kako mi se popiškio na trud. I majica i hlače i čarape i ja. Totalna nemoć.
Napominjem da je poduhvat kompletnog presvlačenja u to doba bio izvediv samo specijalno uvježbanim osobama iliti mamici osobno. A što je tu je. Trk u sobu po, od majke rodilje, unaprijed priređenu pričuvnu odjeću i sve ispočetka
Napokon smo se dokopali vanjskog prostora i krenuli u dugo pripremanu opuštajuću šetnju. Izvadim ja svoje zlato van iz kolica i hrabrim koracima krenemo prema dječjem igralištu.
Moš' si mislit' III. Na tom putu suočili smo se sa novim izazovima. „Prekrasna“ količina papira, opušaka, pokojeg ptičjo/pseće/mačjeg govanca i ostalih nehigijenskih otpadaka dozivali su moje djetešce poput morskih sirena koje su u legendama vabile mornare u propast. Ja lijevo, on desno, ja stanem, on krene, totalna neusklađenost. Relaksirajuća šetnja poprimila je nerelaksirajuća obilježja.
Nakon dva sata došlo je vrijeme za povratak u naše stambene dvore, pripremu ručka i nakon toga zasluženi popodnevni odmor/spavanje.
Moš' si mislit' IV. Objed zvan ručak dobio je novo značenje. Samo ću spomenuti apsolutni manjak mog autoriteta i totalno ignoriranje mojih, inače solidnih, nagovaračkih osobina. Na koncu sam ja morao pojesti pripremljeno jelo i dijete je hranilo mene. Svaki moj pokušaj odbijanja bio je popraćen negodovanjem i ljutnjom od strane subjekta koji je trebao biti hranjen. Uspavljivanje je išlo iznenađujuće lako i zaspali smo bez problema. Bio je to dan prvi. Jedva smo dočekali da MAMA dođe i stvarno je teško reći tko joj se više razveselio. Blažena naša mamica!
Ostali dani su već bili puno usklađeniji, ali ovaj prvi …uf!
I za kraj…moto jednog odličnog magazina pod nazivom Mama&Beba 
je – „…jer tko zna bolje od mame…“
Ako se mene pita to je velika i jedina istina.
Tate znaju i mogu, ali ja ipak kažem: Živjele mame!
