Biti majka je privilegij… Kada nešto u životu stvarno želimo, i kada u nešto čvrsto i duboko vjerujemo, to nam se i ostvari…
Možda ne danas, možda ne sutra, ali jednog dana sigurno. Samo upornošću, optimizmom i lijepim pogledom na život možemo postići sve što želimo… Po struci sam prodavačica, pa sam već odavno naučila da lijep osmijeh i topla riječ otvaraju sva vrata, pa tako i put do nečijeg srca, zar ne?
I tako je naša mala Zita baš nas odabrala za roditelje!!!
Cijelo sam vrijeme tijekom trudnoće svima govorila: GLAVNO DA JE ŽIVO, ZDRAVO I DA JE CURICA! Pa tako je i bilo…
Kada nešto čvrsto i jako želimo, kao što sam već rekla, to nam se i ostvari.
IMAM PLUS
Suprug i ja vjenčali smo se 18. 8. 2018. Oboje smo jako priželjkivali dijete, pa nam se ubrzo to i ostvarilo. Pošto smo planirali dijete početkom desetog mjeseca, napravila sam test za trudnoću, onako iz čiste znatiželje i naravno iz želje da sam doista u drugom stanju. Samo mi je nekoliko dana kasnila mjesečnica. Kad ono ++, nisam mogla vjerovati „Što?! Već?! Tako brzo?!“ Mislila sam da ne pokazuje točno, pa sam napravila za par dana drugi test, taj je bio još izraženiji. Nikad neću zaboraviti taj dan i taj osjećaj… nešto predivno i neopisivo…
Žena, po meni, proživljava najljepši trenutak u životu kad ju dragi zaprosi, kada se udaje za dobrog čovjeka, kada otkrije da je trudna i, nadasve, kada rodi predivno nevino nježno biće… Ako to nije bolje od dobitka na lotu, onda ne znam što je!
OD DEČKA DO CURICE
Gotovo do polovice trudnoće bio je dečko, ili smo barem tako mislili, dobro, u redu, samo nek’ je živo i zdravo… Svejedno sam bila sretna. Mislim da svaka žena barem malo (u sebi) ima želju za određenim spolom. Bila sam trudna 23 tjedna kada mi je ginekologinja točno potvrdila da nosim curicu (malo se dotad bebica skrivala i više smo mislili da je dečko). Suze su mi navrle od sreće jer sam imala toliku snažnu želju da imam curicu. Ponekad pomislim da sam od silne želje dečka pretvorila u curicu (šala mala). Sjećam se kao da je bilo jučer, kad sam išla na kontrolni pregled, ujedno da doznam spol, imala sam razgovor sama sa sobom i dragim Bogom. Molila sam da ipak nosim curicu, ali i obećala da svejedno neću biti razočarana ako bude dečko, neka bude Božja volja. Tako je i bilo! Dragi Bog mi se smilovao i ispunio moju veliku želju, zar ne?
I opet bih bila trudna, pa opet, ali da netko drugi umjesto mene rodi!
I tako točno deset dana prije termina, 27. svibnja 2019. na svijet je stigla Zita.
I to nakon predivne trudnoće, za poželjeti!
Najljepše je drugo tromjesečje, ponosno pokazuješ svoj trbuščić, a opet se još možeš sagnuti, prošetati, kuhati i obavljati razne druge aktivnosti.
A kad se pojaviš negdje, imaš razne prednosti i privilegije, ljudi te malo drugačije gledaju, pa se onda još malo praviš da te se više pazi i mazi. I opet bih bila trudna, pa opet, ali da netko drugi umjesto mene rodi! No, šalu na stranu. Pohađala sam razne tečajeve i vježbe za trudnice. Bila sam poprilično informirana i pripremljena.
Sve je počelo 26. 5. 2019. Bila je nedjelja. Počeo mi je u prijepodnevnim satima ispadati sluzni čep. Sluzni čep ne mora nužno značiti da će se odmah roditi, ali ipak mi nije bilo svejedno. Bojala sam se samo da ne bi bila plodova voda, ali nije bila. Popodne su krenuli lagani trudovi, ništa strašno, smijala sam se na to i mislila kako ću do samog kraja biti doma i krenuti u bolnicu kad će trudovi biti unutar pet minuta. Takve trudove sve sam stoički podnijela i prodisala duboko trbušno. Samo sam molila dragog Boga da ne moram u noći ići u bolnicu, mislila sam možda ću izdržati, pa ćemo ići ujutro, ali nažalost nije bilo tako. Uvečer su trudovi bili sve snažniji, pa sam odlučila napraviti kupku, i mogu reći da mi je pomogla za ublažavanje bolova. Kasnije su počeli sve jači trudovi unutar pet minuta i više nije bilo šale, morala sam se spremati za bolnicu, a premda sam bila u jakim trudovima, svejedno sam željela dobro izgledati.
NAPOKON STIŽEMO U BOLNICU
Stigli smo u ponoć, više nisam ni mogla hodati od trudova. Na pregledu sam bila otvorena četiri centimetra i išla sam direktno u rađaonicu. Rekli su da neću brzo roditi i pitali me želim li lijekove protiv bolova. Ne, ne želim! Priložila sam im svoj plan porođaja. Sve se odvijalo kako treba, jako sam se brzo otvarala, u pola dva ujutro puknuo mi je vodenjak i tada su počeli još žešći trudovi i zamolila sam ih ipak nešto protiv bolova.
Više ne bih htjela prirodan tijek porođaja, smatram da to mora biti najljepši i najemotivniji dan u životu majke i da žena ne bi smjela trpjeti bolove
U šest ujutro bila sam dokraja otvorena, ali nisam imala onaj jaki trud za izgon i glavica se nije spuštala. U rađaonici je bilo stvarno svega, od pilates-lopti, strunjača, užeta, sve sam isprobavala samo da bi se glavica spuštala, nažalost neuspješno. Predložen mi je drip, ali sam htjela roditi bez njega. Kako duže vrijeme nije bilo pomaka, ipak sam prihvatila drip, ali minimalnu dozu. Bila sam previše iscrpljena psihički i fizički. Tako je to sve zajedno trajalo punih dvanaest sati… I više nisam mogla, najednom su stali i trudovi.
NAJZAD SAM RODILA
Carskim rezom. Žao mi je što ipak nisam odmah prihvatila drip, možda bi sve bilo drugačije. Sada za drugo znam, a i medicina napreduje, sve se više spominje rajski plin, epiduralna. Više ne bih htjela prirodan tijek porođaja, smatram da to mora biti najljepši i najemotivniji dan u životu majke i da žena ne bi smjela trpjeti bolove, žena se mora tog dana prisjećati sa zadovoljstvom i osmijehom na licu, a ne da ima ružno i bolno iskustvo. Samo bih željela reći da carski rez nije lakši način, veoma je dug i bolan oporavak. Sada nakon pet mjeseci ne žalim ni za čim, ne pamtim sve kao neko ružno iskustvo, lijepo sam se oporavila…
Imam divnu kćer koja se svako jutro budi s predivnim osmijehom i želim da ga nosi cijeli život. Jako je dobra beba, pa uživam u svakom danu, svaki sat, svaku minutu i svaku sekundu. A dojenje je nešto najljepše i najintimnije što majka i dijete imaju.
Hvala dragom suprugu koji je bio cijelo vrijeme uz mene i svaki trud sa mnom prodisao. Lijepo je kad je netko uz tebe, smatram da kroz to nijedna žena ne bi smjela sama prolaziti. I pjesma kaže u dvoje je ljepše, zar ne?
Tekst: mama Zvjezdana Kovačić
Foto: privatni album
Želite li da i vaša priča s poroda bude objavljena u časopisu Mama&Beba i ovdje na portalu šaljite je na
e-mail: redakcija@stampedo.hr
Veselimo se!
