„Bit će snažan i glasan“ izjavila je Vaša supruga za vrijeme trudnoće jer se David snažnim udarcima javljao iz trbuha. Je li se njena „prognoza“ pokazala točnom?
Mislim da nije puno pogriješila. David je jako živahan i energičan dečkić. Dobra je beba i ne plače baš često, ali zna biti itekako glasan kad pomisli da mu ne posvećujemo dovoljno pozornosti. Voli kad se s njime komunicira i kad ga se zabavlja. Jako je znatiželjan i sve voli vidjeti i čuti. Kad vas pogleda svojim krupnim plavim očima, odaje dojam da vas kuži i da mu baš i ne možete prodavati jeftine fore.
Je li David isti „ćaća“ ili su prevagnuli mamini geni?
Teško je reći. Mijenja se iz tjedna u tjedan. Prijatelji kažu da tek sad više sliči meni nego prvih mjeseci. A što se tiče karaktera, još vjerujemo da je pokupio najbolje i od mame i od tate.
Čini li Vam se kako je ono vrijeme iščekivanja tog malenog bića, trudnoća, daleko iza vas? U kakvom Vam je sjećanju ostalo tih čarobnih devet mjeseci?
To iščekivanje uistinu brzo prođe. Prvih ste mjeseci u nekakvoj neizvjesnosti i strahu hoće li sve dobro proći. Onda kad na ultrazvuku vidite jedno malo biće kako raste, vežete se uz njega i ono postane središte vašeg života. I kad se naviknete na novi način života sa suprugom, već krenete s pripremama za bebin dolazak. Nama je tih devet mjeseci prošlo sjajno jer supruga Martina nije imala nikakvih poteškoća. Tako smo slobodno mogli i putovati. Ljeto smo proveli u Istri i u Hercegovini. Nakon toga smo se pozabavili preseljenjem u novi stan, pa je supruga bila aktivna i angažirana oko uređenja sve do posljednjeg tjedna. Još dok smo bili u vezi, maštali smo o jednom malom dječačiću, čak smo spominjali i potencijalno ime – David. Čekali smo ga skoro dvije godine nakon našeg vjenčanja – i stvarno je nadmašio sva naša očekivanja.
Supruga se tijekom trudnoće osjećala odlično, a koje je bilo Vaše tajno oružje kojim ste pridonijeli njenom dobrom raspoloženju?
Prijatelji su me plašili da supruge tijekom trudnoće postanu sasvim druge osobe, vrlo često i nemoguće. Ali iz osobnog iskustva mogu reći da i nije baš tako. Martina se nije puno promijenila u trudnoći. S lakoćom se nosila sa svim izazovima. Dopuštam si umišljati da sam bio dovoljno brižan i pažljiv suprug pa da je i to jedan od razloga.
Postoji li nešto što ste u tom razdoblju naučili o ženama a da prije niste znali?
Svaki muškarac koji provede devet mjeseci uz svoju suprugu iščekujući djetetovo rođenje stvarno mora odati iskreno priznanje svim majkama. Takav napor, žrtvu i odricanje mogu podnijeti samo žene. Jasno, govorim o odgovornim majkama.
Opišite nam dan kada je David došao na svijet – je li bilo scena poput onih u filmovima ili je sve bilo „školski“? Kako ste se Vi snašli?
Bili smo spremni na sve scenarije odlaska u bolnicu i porođaja. Međutim, David se još tada pokazao kao pravi sin. Bila je nedjelja. Dobro smo se naspavali i spremali za doručak. Tada je supruga Martina osjetila trudove. Uspjeli smo doručkovati, uzeti stvari i oko podne smo bili u bolnici. Odlučio sam biti sa suprugom u rađaonici. Bilo je to stvarno posebno iskustvo biti cijelo vrijeme uz suprugu i gledati dolazak malog bića. David nam je stigao u 16.43 sati. Koliko god sam bio potpora supruzi u tim trenucima, i ona je bila meni da cijelo vrijeme budem cool. A moram priznati da sam imao odličnu potporu i u doktoru Ivanu Grbavcu, koji me uputio u sve detalje i tajne porođaja, pa nije bilo iznenađenja. Zahvaljujući ovom iskustvu, naučio sam da su stvarno rijetki filmski porođaji koji se obično dogode dvadesetak minuta nakon prvih trudova.
Što jedan zreo muškarac osjeti kada prvi put ugleda svoje dijete? Jeste li zaista bili svjesni da je „to“ Vaše ili povezanost dolazi kasnije?
Lagao bih kad bih rekao da na prvom mjestu nije začuđenost pred tom tajnom života. A uz začuđenost odmah dolaze i emocije kad ugledate to maleno biće koje se bori da udahne malo zraka. David je bio neobično novorođenče. Odmah nakon rođenja gledao je sve oko sebe, čak spremno pozirao na majčinim prsima.
A kako su izgledali prvi dani po povratku iz bolnice? Radite posao koji nema standardno radno vrijeme – jeste li uspjeli biti doma uz suprugu i pomoći joj u brizi oko novorođenčeta?
Nadam se da sam dobro odigrao svoju ulogu. Nastojao sam biti potpora supruzi jer ionako sam malo toga mogao učiniti za bebu. Nakon nekoliko dana naučio sam previjati malenoga. Golema je prednost to što radim posao koji nema klasično radno vrijeme. Tako sam išao održati predavanja i konzultacije na fakultet i vraćao se doma. S vremena na vrijeme uletio bih na kakav sastanak, ali imali smo potporu i punice Dubravke. Prvi tjedni nakon Davidova rođenja bili su prekrasni jesenski dani. Ali je brzo stigla zima pa su supruga i naš sin ostali zameteni doma, a ja sam čistio snijeg, ujutro išao do trgovine, ljekarne i bio veza s vanjskim svijetom. Znam da je supruga često poželjela mijenjati se sa mnom, ali zima ih je ipak prikovala doma gotovo prvih mjesec dana.
Je li David bio zahtjevna beba?
Prvih nekoliko tjedana bilo je najteže dok nismo skužili njegov ritam, zahtjeve i želje. Obično smo skakali oboje i pokušali ga umiriti. Kad sam se aktivnije vratio na posao, Martina bi mu bila na raspolaganju po noći, a ja bih ga preuzeo u rano jutro kako bi imala još barem malo mirnog sna. Ali moram reći da nije bio zahtjevna beba, jedino su ga mučili grčevi nakon dojenja. Ali su prestali negdje u trećem mjesecu. Relativno je brzo počeo spavati dulje, a nama su noći postajale sve mirnije i mirnije.
Pošto ste znanstvenik i profesor, jeste li proučavali stručnu literaturu kako bi svladali prve korake ili ste se ipak vodili „tatinim“ instinktima?
Poštujem druge profesije, kao što očekujem da drugi poštuju i moju. Zato sam se uvijek nastojao informirati kod stručnjaka. Tijekom Martinine trudnoće pročitao sam i nekoliko knjiga i shvatio da se u bitnim stvarima uglavnom ponavljaju, a da sve ostalo ovisi o djetetovoj osobnosti. Kad smo došli na prvi pregled kod pedijatra, supruga i ja bili smo sretni što smo uglavnom većinu toga znali što nam je rekao o prvim tjednima djetetova života i što knjige ipak ne lažu. Tijekom trudnoće i prvih mjeseci djetetova stasanja sigurno ćete čuti puno dobronamjernih savjeta drugih roditelja, ali preporučujem da ne uzimate sve zdravo za gotovo jer ne možete svakom djetetu pristupati na isti način.
Kako izgleda Vaša svakodnevica? Postoji li dio dana koji je samo Vaš i Davidov?
Moja se svakodnevnica nije puno promijenila, ali suprugina jest, i zato sam svjestan žrtve koju podnosi za obitelj. Ali ju nastojim barem malo rasteretiti. A zajednička nam je želja da David osjeća prisutnost oba roditelja u svome odrastanju. Najčešće se s njime podružim ujutro, prije nego što odem na posao. A onda smo opet zajedno popodne ili navečer, ovisno o obvezama. Ponekad mami „darujemo“ slobodnu večer da se podruži s prijateljicama. Najviše vremena provodimo zajedno vikendom ili kad smo na putu. A na putovanja smo krenuli dosta rano. Mislim da je zimus bio najmlađi gost u jednom hotelu u Opatiji. Uglavnom uživa u šetnji, a u automobilu spava. Jedva smo dočekali proljeće da možemo uživati u šetnjama.
Kako maleni napreduje i što Vas kod njega najviše zadivljuje?
Kako je navršio četiri mjeseca, počeo se ponašati poput malog čovječuljka. Voli komunicirati, šarmira ljude oko sebe, smiješi se, guguće i priča li priča – jasno, nekim svojim jezikom. Najfascinantniji je ujutro. Naspava se prije nas jer ide u krevetić već nakon osam. Ali kad se probudi, uopće ne plače nego priča, smije se i privlači pozornost dok ga ne uzmemo i prebacimo između nas u bračni krevet. Tada nas počne čupati za kosu, vući za nos, lupati nogama… A ako imamo sreće, zna se i umiriti i odspavati još barem sat vremena.
Ima li već svoj red i raspored ili se još uvijek uhodavate?
Uglavnom ima. Jedino ne voli spavati po danu, pa je jako nepredvidljiv. Ali zato dobro spava po noći.
Razmišljate li o budućnosti svoga sina? Još je jako malen, no što Vam se čini, hoće li u znanstvenike ili u umjetnike?
Još je rano za tako ozbiljna razmišljanja. Ali kako se čini, bit će komunikativan i jako znatiželjan. Učinit ću sve da mu osiguramo lijepo djetinjstvo i da upozna barem dio čari koje smo i mi imali dok smo odrastali. Nastojat ćemo mu pokazati sve ljepote ovog svijeta, ali i naučiti ga koliko je važno biti dobar i odgovoran čovjek. Tako će najlakše izabrati i svoju budućnost. Uostalom, i ja sam mijenjao preferencije sve dok se nisam upisao na fakultet. Tijekom osnovne škole silno sam htio postati pilot i astronaut. U osmom sam razredu u nekom testu napisao da ću biti književnik, a u srednjoj arhitekt. Kao maturant sam dvojio hoću li postati menadžer ili novinar. A danas se bavim profesijom koja je tada kod nas bila još u povojima. Možda će se naše bebe u budućnosti baviti nečim što još ne poznajemo kao profesiju.
Već se pomalo smiješnom čini ona rečenica: Znanje je jedini alat pomoću kojeg ćemo se izvući iz krize – ako uzmemo u obzir koliko se u to znanje ulaže. Kao znanstvenik i profesor dovoljno ste kompetentni da nam komentirate smjer u kojem ide naš obrazovni sustav.
Bojim se da obrazovni sustav ide u lošem smjeru. Umjesto da kopiramo najbolja globalna iskustva, mi stalno eksperimentiramo i srljamo iz pogreške u pogrešku. Isto tako nam je jasno da vlast samo načelno podržava znanje, jer ne vidimo baš da naši političari previše slušaju one koji znaju. Ali vjerujte, jedino nas znanje može izvući iz krize. Inače ćemo postati jeftina radna snaga mudrijih i naprednijih.
Uvaženi ste PR stručnjak, obrazujete svakodnevno nove generacije. Vidite li nove mlade ljude koji će popraviti stanje u našoj zemlji, ali i učiniti Hrvatsku prepoznatljivom u svijetu?
Na mladima svijet ostaje. To nije parola nego istina. I što prije mlade uključimo i pružimo im priliku, bit će bolje za sve, jer oni donose nova znanja, a znanja se svakodnevno dopunjuju i mijenjaju, te novu energiju i mentalitet. Stariji su previše ogrezli u socijalizmu i taj mentalitet svako malo izlazi na površinu.
Biste li uvijek potpisali – da možda motiviramo roditelje koji ovo čitaju – kako se znanje uvijek „isplati“?
Definitivno. Ono što smo supruga i ja odlučili za našeg malog Davida jest da nam ne pada na pamet da se cijeli radni vijek ubijamo kako bi mu jednog dana ostavili stan, ušteđevinu i slično, kao što mnogi nastoje učiniti. To će ga demotivirati da se bori u životu. Ono što ćemo mu nastojati pružiti jest kvalitetno obrazovanje i dobar odgoj. Naime, ako bude dobar čovjek i dobro obrazovan stručnjak u svojoj profesiji koju izabere, moći će u životu postići što želi. Uostalom, vodimo se i vlastitim primjerima.
Nije dozvoljeno kopiranje i/ili prenošenje fotografija i sadržaja bez suglasnosti vlasnika portala.