Ne znam kako je vama, ali meni u 24 sata jednoga dana ne stane ni pola onoga što želim učiniti. Ne znam je li problem u meni i mojim ambicijama – koje kao da su se naglo probudile nakon druge godine života mojeg djeteta – ili su se dani zbilja skratili. Sjećam se da je moja majka govorila kako se nakon rođenja djeteta život naglo ubrza i proleti za tren. Uvijek sam mislila da žena ima neke fiks-ideje i da to što govori nema veze s mozgom, a onda sam rodila…
Vrijeme je luksuz
Prva godina života moje kćeri bila je svakakva, ali kao i svakoj drugoj majci koja sjedi i odgaja, na porodiljnom sam itekako uživala. Spavala sam kad dijete spava, kuhala, šetala, pjevala i opet spavala. Bilo je dosadno, ali nije bilo užurbano. Mislila sam da mi brzina svakodnevnog življenja jako nedostaje pa sam jednoga dana poželjela da malecka što prije odraste i da počnemo živjeti kao ostatak radnog naroda. Nisam pazila što sam si poželjela i moje su me želje stigle. I pokosile!
Dvije godine kasnije moje djetešce ima dvije i pol godine. Ona danas treba svoje hobije, svoju igru, odlazak prijateljima, tjelovježbu… A sve to ne može sama pa između osmosatnog radnog vremena, vježbanja, odmora, i naravno, kućnih obveza moram stvoriti vrijeme za svoje dijete. Točnije, moram stvarati vrijeme za sebe. Njezino vrijeme je nešto što se ne smije zanemariti pa naš dan izgleda otprilike ovako:
Tko rano rani…
Dok se spremamo za vrtić i posao barem četiri puta udarim se o neki predmet ili komad namještaja u stanu. Barem tri puta mu opsujem što stoji nasred stana i nastavim dalje. Polijevajući se kavom po odjeći spremam rezervne stvari za vrtić i ostavljam odjeću u kojoj će zasjati pred prijateljima. U toj gunguli moja glava ostaje u stanju „kako joj je grah pao“. Jedan dan na sebi imam samo kap šminke, drugi se samo uspijem počešljati (zbog čega je jako bitno naći frizera koji će vam napraviti frizuru koja traje), treći dan uskladim sve zajedno, a četvrti proglasim casual danom pa na posao odem… skoro u pidžami.
Popodnevna jurnjava
Po završetku radnog vremena u niskome sam startu i na pucanj pištolja trčim po „mladunče“. Bilo da je u vrtiću ili kod bake ja lomim noge dok srljam prema odredištu. Putem mašem onima koji mi trube u autima, pjevam na sav glas da ne čujem one koji mi psuju, okrećem glavu na drugu stranu kad u mene (opet nezadovoljni što sam spora ili prebrza ili mi brisač radi u kontra smjeru) pilje na semaforima. Ignoriranje ljudi dovela sam do savršenstva i činim sve što je u mojoj moći da pred dijete dođem potpuno smirena i nasmijana. Ponekad uspijem!
Obećanje ludom radovanje
Kad se sretnem sa svojom krasoticom ona mi priča što je sve radila tog dana, a ja u šarene torbice krvnički trpam sve ono što sam ujutro u njih nježno slagala. Na kraju dana nije bitno hoće li majica doma doći posve zgužvana ili uredno složena. Zbilja…
Sjedamo u automobil i jurimo na ples za koji sam (ako je sreće!) haljinice i papučice spremila dan prije. Ako sam zaboravila onda jurim doma po njezine stvarčice pa na ples. Čim na prve taktove neke dječje poskočice poskoče i noge moje curice, ja uteknem i pola sata u miru i dimu obližnjeg birca pijem kavu. Kakav wellness…
Nakon plesa dijete obično predajem tati, a ja se idem baviti svojim hobijima – vježbanjem i engleskim jezikom u trajanju od 45 minuta. I ovoga puta opuštam se samo na pol sata, a narednih 15 čekam zvuk „zvona“ koje govori da je vrijeme za novi trk. Za trk u naš mali stan u kojem me čekaju dvije vesele ručice spremne da utonu u san držeći moje lice između svojih dlanova. Dok tonemo u san shvaćam da sam dan provela trčeći, a da uopće nisam smršavila. Da ne znam koliko je trajao, da nisam vidjela nijednog prijatelja, da nisam posjetila frizera i da su mi nokti i dalje u strašnom stanju. Naljutim se na sebe i obećam si da će sutra biti drugačije, da ću živjeti sporije i biti svjesnija svakoga trenutka. I ponovno slažem!
P.S. Mama, razumijem što si htjela reći. I da, barem se ne žalim na kondiciju. Zahvaljujući cyclingu u MBS centru životne utrke odradim bez kapi znoja. Tjelovježba se isplati.